Kako je maza srela svog likvidatora

Vreli pijesak pod leđima, dovoljno usijan da izvlači iz pora ostatke loše odmjerenih zamisli i prizemno usvojenih pobuda. Slika valova koji u naletu nevere lome koraljne pregrade. Bude li sreće sol će napokon izgristi sve temelje mojih svjetova građenih bez ikakvih dozvola. Protuprirodno je gasiti krijesnice kako bi mi mrak postao stanište.

Bolje se navikni na moje očnjake, njima se ne branim od drugih, već od sebe. Otrgnuti samo jednim ugrizom opekline nemarnog rukovanja tvojom kosom. Tek sad vidim da, dok od plime pokušavam spasiti samo pokoju uspomenu,  nije mi trebao raspored zvijezda pored tvojih bezbrižnih, neponovljivih pjegica. Kad bih si barem mogao preuzeti zasluge za te bore od osmjeha.

A znam, barem negdje duboko u sebi, da jedino dobro što sam ti napravio je kada sam te slagao da te ne volim. Kad sazrije bol moći ću živjeti sa krivnjom, sada još uvijek imam pokoju ulaznicu za predstave koje neću nikad razumjeti, i smijat ću se naglas u tužnim trenucima kako bi me možda izbacili kao nepoćudnog, kao neprimjerenog. Mogu im svima ispričati kraj. Njega najbolje znam. A ti i dalje pleši, radi savršene krugove s haljinama koje bi tako lako mogle svjedočiti o rukama koje su te dotakle.

Nisam vjerovao u priče o bubamarama. Krila leptira sam zanemarivao toliko dugo dok u prelijevanju svijetla nisam se našao oči u oči sa tvojim suzama. Znam da si sad sigurna, priroda ponekad stvori čuda, pa ih onda i čuva, kao etalon. Premda je i ona svjesna da nikad se neće naći način da se replicira mekoća tvoje kože. I mogao bih trgovati stoljećima sa svilarima, u nadi da će mi pod prstima jednom opet se naći slična tekstura, i mogao bih cijelim dalekim istokom pješačiti kako bih možda negdje naišao na mirodije tvojih uzdaha. Jednog dana kada odrastem, kada prerastem sve ono nedovršeno u sebi.