Sjever je toga dana poprimio osobine juga, pa su topli vjetrovi nosili lišće eukaliptusa, tjerajući i nomade da promjene staništa, njihova krzna su im postala preteška, a koža nenavikla na dodire sunca pucala, postajala prozirna i nestajala, ostavljajući samo svježe meso na udaru lešinara...
Imao je dodir iscjelitelja, i pogled koji sve objašnjava, bez sumnje na usnama, pa je vidao njene rane riječima, ukrašavajući joj kosu leptirima...čak i u onim trenucima kad ju je svijest napuštala ona ga je udisala, apsorbirajući snagu vučije ćudi i kameleonske prilagodljivosti, prekrivajući se kožom drugih osobina, kožom otpornom na svijet...on je ostajao u transu, prabacujući snagu na nju, i održavajući sebe samo toliko na životu koliko je potrebno da se nakon što se sunce pojavi, ona legne kraj njega i vrati mu sve ono što joj je tako velikodušno davao, vraćajući mu pojavnost...pratvarajući ga u ono od čega je bježao, a od čega zbog nje nije mogao pobjeći...
Prenio ju je na nosilima lakoćom titana, preko onih planinskih prijevoja gdje počinje kraj svijeta i završava početak postojanja...sve više ostavljajući za leđima obrnuta mjerila...samo ponekad ga je gledala očima čovjeka, nestajala mu je pod prstima, teškom mukom je skupljao komadiće njenog nekad jakog oklopa...ne prezajući da golim rukama pomakne planete koje su svakodnevno mjenjale putanje kako bi mu otežale čitanje jedine karte koju je imao, a koju još do kraja nije sastavio...nedostajalo je još par komadića da se dobio slika spasenja...
Došao je i kraj čvrstog tla, zemlja je stvarno imala kraj, negdje u daljini se čula rika slonova koji su na svojim leđima balansirali sve civilizacije, pazeći da se oceani ne preliju i poplave pustinje...nije bilo više potrebe za bježanjem, uostalom nije se ni imalo gdje bježati...u svemu tome ne primjećujući da su ostavili davno iza sebe sve mostove, da su izgubili iz vida sve prepreke...da su odavno postali jedno...
