Kako je maza srela svog likvidatora

Noćas na karti svemira zbog kozmičke greške nema naših obrisa, ukradi me. Iskoristimo anomalije sudbine da nestanemo iz vida poteškoćama. Tom našem pomalo dramskom nastupu može svjedočiti samo mjesec, a on svoje tajne ne odaje čak ni kada skriven u pomrčini odmara od svega onoga što ga prati u bezbrojnim okretanjima. Oseke i plime nam mogu vjerno i precizno otvarati mape nekih novih poteza...izvježbanog šahovskog skakača, ili možda stidljivog dečka pika.

Ne, ne, ne bih to nazvala bježanjem, ima niti koje nas drže tako čvrsto za prošlost, da ih ne bi mogli presjeći ni mačevi svih samuraja ovoga svijeta, i volim te lance koji su tu da te uvijek podsjete tko si i otkud dolaziš. Nasljeđe mojih predaka satkano u genima koji prkosno okreću glavu svim jekama da bi se oduprli inhibicijama. Pa si laskam ponekad da imam snagu Stvoritelja, kada otmem žezlo kralja vulkana da bi donijela vatru svim ljudima, i nek me zbog toga zakucaju na padine koje ljube oblake,  znam da uvijek imam snage da vidim dalje od nesreće.

Noćas negdje u dubinama oceana potopljeni gradovi stvaraju nove civilizacije, ukradi me. Veličina srca nam omogućava da zaronimo i stopimo se s azurnim prostranstvima. Želim vidjet kako nam se po leđima prelijevaju refleksije sunca. Budimo odvažni, dokažimo da zov sirena nije osuđen na propast, tako lijepi zvukovi mogu samo biti najava preporoda. Znam da nam je suđena audijencija kod Neptuna, potvrdimo mit koji mu je izrezbaren na ostima, o dolasku ljudi iz nekog drugog vremena. (Legenda koju znamo samo ti i ja). Priroda koja iznjedri bisere ne može biti prijetnja nikome tko ima snage da se odmetne i u njoj potraži zaklon.

Noćas negdje pod ledenim pokrivačem povjest skriva dokaze o nastanku svijeta, ukradi me. Jednom davno kupih na sajmu zaboravljenih tradicija isprave koje otvaraju dimenzije. Još nisam čula da je netko pobjegao iz prošlosti, a budućnosti se ne bih znala bojati. Na suhom se ne možemo nasukati, a ako se već negdje snjegovi otope da izazovu promjene, uvijek ćemo lako objasniti da je to samo trag topline naših dodira.

Ne, ne, ne bih to nazvala bježanjem, jer bijeg ne uključuje uvijek nužno mogućnost povratka, a mi, mi znamo da se možemo vratiti, ako ništa sebi, jer od toga nismo ni bježali.