Kako je maza srela svog likvidatora

Danas vodim putovanje po zbilji. Prati prstom liniju mojih bokova, tu na tom prelazu meke kože uvijek stoji mjesto tvoga počinka. Isklesana konstanta, bez varijabli koje prate x,y broj faktora (premda je ipak taj dio krivulja). Da, zavjese svaki puta otvaraju obzore u neke nove inačice gledanja, ako sam ikad u išta bila sigurna, to je neprekinuti niz promjena, preko grada pa do tuđih lica.

Ponekad sam pomalo bezizlazna, ili da stavim bezazlena? Sama sebi. Onda kada skidam sa sebe obredne tetovaže koje su me znale spojiti sa raznoraznim kumovanjima u svojstvu svjedoka. Da se izvuku teoremi o činjenicama koje su jedinu trajnost dobile na pločama. Kvantificirat, demistificirat, konkretizirat ono na što možda odgovore dobiješ u posljednjoj reinkarnaciji. Jer ti um ne dopušta da se ograničiš, jer ti se svaki režanj buni ako ga pokušaš ukalupiti.

Znam napravit gradaciju dobra i još bolje znam napravit gradaciju zla, kada ga prebacim preko koljena. Može se vještinom naučnika skupljat dokaze o našoj ispravnosti, a onda ih pripisivati uvjetovanosti. Da si pripišem gradnju piramida? Da si pripišem položaj atoma? Svi mi imamo silu u rukama za materijalizaciju potrebnoga. Oblikovati čestice u potrebne forme. Da, svi mi to imamo.

Ali vratit ću se sad onom prstu koji će doći do izvora života. I to svi mi imamo, mogućnost preporoda.