jutro van klasike
Jutros me tvoja rosa probudila. Lančići bisera, terapija protiv otrova. Da sam kojim slučajem stablo, vjerujem da bi na svakoj grani druga ptica nizala zvukove u savršene melodije, orkestra bez palice. Dirigentu sada negdje glava počiva, a ja čvrsto vjerujem da tu i tamo podjelimo istu česticu kisika. Moguće je da možda ponekad dišemo u istom ritmu, pa ti poželim ruke na bokovima. Te moj izdah savšeno pripadne tvom udahu.
Pred mojim očima samo puna mekoća tvojih usana. Da mi je te tvoje usne pretvorit u kist savršena ružičasta nijansa bi bila dostatna za jedinstveni zalazak sunca, pomješan sa rumenilom na mojim obrazima. Po prvom susretu pogled je bježao, traženje potvrde da svijet još uvijek postoji izvan topline tvoga dlana. Nisam bila neoprezna kada sam se zarobila. Ima onih trenutaka kada zasigurno se prepustimo, a da se ne pitamo.
A ja po navici pitanja teško zaobilazim, pa si poklonim upitnike: Koliko se puta mogu iznova zaljubiti u isti dodir? Za neke riječi mi je potreban šapat, da, mislim da je neophodno šaptanje ponekad, i to što je veći šapat više dobiju na težini.