Kako je maza srela svog likvidatora

Ako me pitaš Rim je toga dana mogao ponovno izgorjeti. Crtu Nerona si imao bez obzira što je izostala duša, makar lošeg pjesnika. Dugo sam spremala vijenac od lovora, i sva sreća da sam ga ipak bacila niz Tiber kao počast ljubavi koja nije nikad postojala. Od onih 7 vrhova koji su čuvali kotlinu punu tvoga mirisa ostala je samo u daljini porušena arena. Simbolički prikaz svih borbi sa obrisima nepostojećeg. Ja u nepostojećem sam kratko bivala.

Ostavila sam ti sve dragulje, krvlju označene ratovima koje si mi posvećivao. Molila sam te za pokoju lađu sa mirodijama satkanim svilenim haljinama. Da ti budem jedina, da me nikad ne pustiš da jutrom te dijelim sa novim planovima, velikim pohodima i nepotrebnim okrutnostima, tada čak ne misleći na sudbine nekih dalekih naroda. Sebično sam čekala da nestane okrutnost prema mojim suzama.

Tebi nisam bila dovoljna, tek trofej pokupljen kao znak dominacije nad porušenim selima. I čekala sam danima, ispratila cvat stabala naranača i dočekala plodove. Sve ih doživjeh jalove, kao i tvoje obećanje da ćeš u znak pomirbe sa mnom brojat ždralove, negdje daleko od svega poznatog, negdje daleko od svega onog što bi me ikada moglo podsjetiti na to tko si ti zapravo. Možda sam te mogla prestati voljeti onog dana kada si u naletu samo tebi svojestvenog bijesa skinuo sa mene sve oznake i prodao me među robove.

Pamtim toga dana samo grmljavinu, nada da su ti Bogovi okrenuli leđa. I zahvaljivah Jupiteru što je u dimu nestala palača. Da je kojim čudom grom proparao nebo negdje bliže meni možda bi me rješio okova. One čelične tada nisam osjećala, već one okove koje su me uporno tjerali da te tražim pogledom u svjetini. Mislila sam da će prisustvovati mojoj predaji rukama koje nisu sa mnom znale rukovati. Nije te bilo, čak ni tada.

A ja još uvijek nekako vjerujem da šare na cvjetovima tulipana nisu tamo bile bezveze, i još uvijek vjerujem da u onim jesenjskim listovima snovi bojaju nebo u plavo, i još uvijek vjerujem da u zimskim noćima negdje dah onog kome pripadam magli prozorska okna, kako bi po njima lakše našla toplo mjesto u snažnim, i tako nježnim, tvojim, a samo mojim rukama.