A gdje je sad Sahara?
S perona je tog jutra otišla Utjeha, predugo je ležala sama pored Razuma, pa se odvažila otići tamo gdje nema Predrasuda...mahala je na peronu Sjeti, Čežnji i Potrebi, a najteže se opraštala sa Zaboravom, pa ga je ponijela sa sobom, skrivenog u zepešću, pored one grančice ružmarina, da ga možda jednom upotrijebi.
Nespokoj se ušuljao u vagon iza nje, da sa sobom donese i Strast, jer njih dvoje se nisu nikad odvajali jedan od druge, mada su se potajno mrzili i uvijek si postavljali nove izazove, da bi se testirali i opet na kraju jednom drugom padali u zagrljaj.
Strah je pokušavao na sve načine doprijeti do Ljubavi, ali ona ga je davno prezrela i na njega se navikla, pa mu je davala svu snagu da može živjeti sa Slobodom, daleko od nje i tako blizu Smiraja.
Tjeskoba je peron ranije napustila, dugo je već pratila sve te likove da bi im još i ona sad trebala, ponijela je sa sobom i Paniku, da se negdje napiju i zaborave te stare okove, i da odu drugdje poslije rušiti integritete...Čisto zato da bi iskušale Ponos...i da bi dozvale možda Mržnju, koja je samo čekala da razori sve svjetove koji su gurali naprijed ponekad smislene, a ponekad besmislene namjere...
Samoća je kucala na vrata svih njih, upozoravajući da Očaj i Beznađe nisu samo fikcije, ali isto tako iskušavajući Sreću da pokaže da i ona ponekad dođe na vrijeme, jer su je već svi čekali a vlak je polako pokretao motore, da bi sjekao sve tračnice...
Pojavi se odjednom i Nada, ta Nada, o kojoj su svi svašta pričali, i kleli...imala je obraza pojaviti se sa vijencem tulipana i sa maramom uspomena, izgovarajući neke mantre, i ostavljajući u zraku osjećaj Nerazuma, ali isto tako otvarajući prozore svih kupea jednim potezom...čisto da se nađe...