7 jastuka i 2 popluna
Ostaviš ponos pored uzglavlja, pa ljubiš strance bez imena, da te ne bi opet zora budila pokraj praznog jastuka, koja utjeha.
Nema stanica po kojima nisi hodala, gledajući vozne redove koji vode nikuda, a odvedu te uvijek u sjećanja, koja zabluda.
Uštediš pokoju suzu na tužnim filmovima, kako bi ti oči poprimile sjaj zlatnih pečata, ispod stopala, koja pogreška.
Otvoriš sve enciklopedije svijeta, ne bi li našla svoje ime pored uspjeha, da zaspeš satima, koja prepreka.
Kažeš da imaš prkosa, izvučeš ga iz ogledala, onda kad sjene padaju na drugu stranu neminovnog, koja potreba.
Ne znaš da ti uvojci mame uzdahe, čini se kao da ti je potrebno širine, da se rasplinu sve letargije i daju ti snage za sutra, koja pohlepa.
Nemaš puno riječi za čekanje, i još manje vremena za gledanje, zakucaš na prazne zidove pokoji cvijet za proljeće, koja dvojba.
Otvori ormare, razbacaj nered, spremi svijet u šarene teglice, kao mirodije, da ti začine obraze, zamirišu pragove, koja sumnja.
POŠALJI KOMENTAR
KOMENTARI:
'al da znam da je meni namijenjen
moze i bez crvene mashne :)
