Kako je maza srela svog likvidatora

U kratku formu zgusnut poruku, poput modlice za kolače, vješto izrezbarenu.

Napunit ju bluesom, twistom, nadrealizmom i koječim ostalim, što ukradeš sa nekih odjavnih špica.

Opijatima pariraš halucinacijama zdravog razuma.

Zmajevima sa starih porculanskih tanjurića.

Lako je plesati po žici sa nevremenom na leđima i bocom punom neposlanih poruka.

Dodiruješ svatove na stepeništima kapelica u predgrađu.

Plesačima stepa lijepiš gumu na potplate, da ti naprave tišinu pored meke postelje.

Pokoju cigaretu ostaviš da izgori na rubu pepeljare, mokrim prstima tada mažeš pepeo na okolne fasade.

Neke nove grafite za buduće generacije.

Ili tek podsjetnik za vlastito postojanje.

Snimat reprize, mijenjat ih za premjere.

Odagnat efekt iznenađenja, da se ne kompromitiraš razočaranjima.

Bljesnut poput signalne rakete negdje u noć koja traje više no što joj pripada.

Kamenovat kipove, otkrhnut sa njih prošlost koja nikako da nestane.

Sagradit kuću na propuhu, da ti svako jutro neka druga strana svijeta zamiriše duhom promjene.

Svakodnevno vodit ratove za sve moguće razloge, pozdravit sunce u predvečerje, pa se zavući tamo gdje sve loše nestaje ...u miris kože voljene osobe...