zeleni suncobran
Ima dana kad je sjeta baš po mjeri rađena. Pa ju ne tjeraš. I uživaš u tom pomalo gorkom okusu duhana, i pomalo reskom mirisu parfema. Nasloniš usta na retrovizor i ljubiš sve ono što ti je za leđima, jer proslošt poznaješ najbolje. Gledaš u spomenike na koje ne želiš uklesati datume. I fali ti onaj sparni dan, i onaj topli dlan.
A kad se pojave suvišna pitanja, njihova nepotrebnost postane imperativ. Uzalud. I vrtiš ih poput krunice pod prstima. Čase klizi, čas zapinje. Čas se labavi, čas se zateže. Kutija s bojicama za crno-bijele tonove. A sve dobije odsjaj trake negdje sa početka prošlog stoljeća. Bez zvuka, samo nijemi pokreti usnama, na koje štimaš tekst koji ti prijanja. Pokoji list kestena zalijepim na stranice pored melankoličnih stihova. I cvijet maslačka otpušem na sve strane svijeta. Da se možda zalijepi za jedan obraz. Ne boli pokušaj, boli propušteno djelovanje. Imam upitnike za sve prilike, i zaključavam trezore samo kada uskličnici naprave zlatne kaveze i pohrane sve kamenčiće šutnute raznim koracima. Ili posrtanjima.
Da li bih sad uzela jabuku s toga drveta? Da spoznam sve...ne bih se kladila. Jer bi možda otkrića bila potpuno neukalupljiva u okvire koje hranim krvlju iz aorte, čvrsto spojene sa klijetkom koja čuva trag jagodica. Danas nije dan za smislenost, danas u glavi žive svi bubnjevi Afrike, danas divljina vrišti tako opojno, na onim slapovima koji će ocrtati duge.
Pripadam ponekad tom ruksaku (ono ponekad koje se protegne unedogled), pripadam ponekad onom suncokretu (ono ponekad koje se protegne na sve sunčane dane, bilo gdje), i pripadam ponekad toj kočiji (ono ponekad koje prestane u ponoć, pa mu bježi iz vremenske zone u vremensku zonu)...i pripadam ponekad tom plodu trešnje (ono ponekad koje znaš da ti pripada)...
POŠALJI KOMENTAR
KOMENTARI:
da zapamtim u kom redu
da trazim svoje imjesto
...ipak, u guzvi ponekad
...pogubim se.
zavrshava se dan,
idem na ulicu :)
nedostajala si :)