Kako je maza srela svog likvidatora

Kome drago kome ne,

Ali ponekad tjeram sve

(u 3 one lijepe ...)

Ponekad čekaš da emocije dođu do određenog vrhunca, pa da se prelome. Da se ponište, nadesno ili nalijevo, bilo gdje, samo da te ne progutaju, pa bile one pozitivne ili negativne.

A ja imam jednu koju vučem oduvijek i samo ju obrćem, prevrćem, sklanjam pa izvlačim. I to tako može lijepo smiješno izgledat nekome sa strane, i tako se glatko mogu dijelit savjeti, ali ajde da malo ponudim svoju kožu, na par minuta, a poslije mogu za sve vijeke vijekova dobit epitet mazohiste, ili samo nepopravljivog sanjara. Neke je ljude nemoguće promijeniti. Jer je njihov stav jednostavno preisključiv. 27 godina imam na leđima simbol svevišnjeg egoizma, u obliku oca. I netko mi je nedavno rekao da trebamo roditelje poštovat i da je to Božja zapovjed, ali iskreno, mislim da mogu slobodno na to reći: zajebi ti to. U mom životu ne moram poštovat nikoga tko to nije na neki način zaslužio. A posve realno gledano, moj otac to nije zaslužio, nimalo. Isto kao ni mnoge druge osobe u mom životu, samo što te neke druge osobe iz svog života uvijek mogu maknut, a drugog oca ne mogu pribavit.

A kako da poštujem nekoga tko smatra da svatko u odnosu sa njim mora prakticirati bezuvjetnu ljubav? I voljet ga samo zato što postoji? Možda je moje stajalište krivo, ali mislim da bezuvjetna ljubav može postojati samo u odnosu između majke/oca prema djetetu. Sve druge ljubavi su uvjetne, na ovaj ili onaj način. I ta uvjetovanost se ne mora pojaviti na početku, ali kad-tad će doći do one točke kada će biti zatraženo, ili očekivano nešto zauzvrat. I uopće me ne zanimaju nikakvi primjeri koji bi ovaj moj stav pobijali, jer ih nema. U najboljem slučaju, će možda postojati bezuvjetna ljubav kod neke osobe koja jednostavno ima potrebu voljet, pa bilo to čovjeka, životinju, biljku ili bilošta drugo, makar opet sumnjam, da i ta osoba prije ili kasnije neće očekivat da se ta uložena ljubav vrati...u obliku ploda, mahanja repom, savršeno čistog rublja, ili pak nečeg puno konkretnijeg kao što su to poštovanje, sigurnost da će nam ta ista osoba u koju smo „bezuvjetno“ ulagali ipak možda jednom u životu nešto pružiti, jednostavno se javi potreba da se svi ti osjećaji na određeni način konkretiziraju. Makar pravim osmijehom u pravom trenutku.

Na njegova vrata sam kucala jako puno puta, i nikad se nisu otvorila.

Mene sad čisto u svemu tome kopka jedna činjenica. Da li ja postajem monstrum ako ne prakticiram tu bezuvjetnu ljubav prema njemu? Da li me to čini manje čovjekom ako tražim nešto zauzvrat? Da li me čini manje čovjekom ako mislim da bi ipak on kao jedna centralna figura u mom životu, na tu moju nebezuvjetnu ljubav trebao odgovoriti pa barem nekom nebezuvjetnom ljubavi?

Cijeli problem u biti leži u činjenici, da ne mogu potisnut to da smo nekako valjda tako genetski skrojeni da nosimo ljubav prema roditeljima, pa ju ponekad prema njemu osjetim. I to me uguši. Sad bi se tu moglo reći: pa pokaži mu, rješi se te ljubavi, ispolji je. Da, da. Ta se ljubav uvijek vrati pošiljatelju u glavu. Jer mi tu ipak govorimo o čovjeku koji ima samo potrebu bezuvjetno bit voljen. I bezuvjetno možda voljet, samo me nemoj ništa tražit. Postojim, ali ne postojim. Mi se volimo, ali samo neka smo daleko. Nevjerovatni su mi ti oblici iskonske sebičnosti, očekivanja da će nas netko voljet samo tako, jer mi baš mi kao nešto posebni. Nema toga, to ne postoji.

Bezuvjetna ljubav je praktički pojam kao nepristajanje na kompromise. Oba se pojma lako izgovore, a jako teško sažive. Svaka ljubav (napominjem opet osim roditeljske) je samo jedan veliki kompromis...e pa sad se tu samo mjeri koliko je tko spreman daleko ići sa kompromisima, i koliko kompromisa na svoju štetu može progutati. I opet ćemo i kod svakog tog kompromisa procjenjivat koliko mi dobijamo ili gubimo, i da li će nam taj kompromis jednog dana možda ipak se pojaviti na pozitivnoj strani bilance. Proračunato? Ne bih rekla, sasvim realno.

A ljubav, ljubav mora trpit kompromise, iz čistog razloga što se kroz sve te kompromise njena veličina i iskazuje. I sad je možda malo teško koristit pojam žrtve kad je ljubav u pitanju, jer ne mislim da je to ispravan pojam, obzirom da nam za ljubav ništa ne bi smjelo biti teško, ali ruku na srce...u kojoj ljubavi nema žrtvovanja? U bilo kakvom obliku? Druga je stvar da li ćemo mi to sebi kao žrtvu predočiti, ali sve ono što znači otkidanje od nečeg našeg, da bi se drugom dalo je svojevrsno žrtvovanje (ili  nesebičnost, ali ni nesebičnost ne znači nužno da se ne otkida na našu štetu).

I mogu bezgranično voljet, i mogu opraštat, ali ne bezgranično. Jednostavno ne bezgranično. I svakome ću uvijek dat do znanja gdje je granica. Nisam se na cesti pronašla da se barem kada mogu ne pokušam štedjet. A kad se nakupi dovoljno ožiljaka, mogu čak i počet prezirat (ništa ljudsko mi nije strano), prezirat iz čiste činjenice što me netko tjera da budem ranjiva. Prezirat iz čiste činjenice što taj netko ima moć da me povrijedi kada god to zasanja.

A od puno toga sam možda u mogućnosti u životu pobjeći, ali od takvog nekog nikada, jer mi je previše u žilama. Tako da, i cijeli ovaj moj konfuzni elaborat pada u vodu, možda za još nekih par ožiljaka. Po žrtvi koja je sigurna je lako udarati, bilo kakvim sredstvima. I možda ipak na kraju kad se sve to postavi, dolazim do zaključka da ljubav može bit bezuvjetna, jer pored svih promašenih očekivanja, još uvijek egzistira. Manjim ili većim intenzitetom, ali nikako da se spere. Zato po ne znam koji put u životu ću morat odgodit to zbogom, koje mi pripada, a za kojeg nemam toliko malo ljubavi da bi ga izrekla.