da nije smješno bilo bi tužno (kad kreneš pospremat ladice :))
Ponekad, ali ono baš ponekad, te neke stvari ne mogu uvrijedit.
Ako nekom dopustiš da se igra sa tvojim osjećajima, nikad, ali baš nikad neće postupiti drugačije. A kad proradi bolesna potreba da se zabije ona zadnja iglica u jastučić, rijetko kad ti uspije da se udaljiš. Rijetko kad, ali ne i nikad. I volim sad gledat te patološke igrice, koje te podsjete da ipak nešto negdje si označio. I pomalo žalim sve te tužne likove, sada, kada smo postavili odmake.
Tu i tamo, ali samo tu i tamo neke niti pokažu da je sve to bio krivi šav, neka marame koja ti je krila oči, pa povućeš nazad emocije, da te ne dograbe, tamo gdje si najslabiji. Poneka godina, i pokoja brazda iskustva, poneka natruha razuma, i pregršt otkinutih karika. Neka publika ne obraća pažnju na vrijeme događaja, neka publika ne obraća pažnju na mjesto zbivanja, i neka publika zanemari plejadu likova. Nekoć tekuća pitanja, za jedno sretanje nekom drugom zgodom s druge strane obrambenih linija, gdje neće biti mjerodavno ništa drugo doli čije je oružje bolje kalibrirano. Za neka mirnija zbogom koja su davno bila suđena. I za onaj Dobar dan koji zamiriše iz pekare. Škrinje se moraju zatvoriti da bi se otvorili prozori, iz čistog razloga, da sunce ne bi dotaklo i opet oživjelo neke pobude koje su postojale samo u bliskom dodiru. Onim trenucima ukradenim, onim trenucima više puta u glavi proživljenim. Gorke riječi ne pomažu, ne pomaže ni lakonsko privlačenje pažnje, ne pomažu ni igrokazi naivnih osmjeha. Za nekog nesretnika, za nekog zaboravljenog početnika. Sve ono utkano se ne briše lako, i sve ono lijepo se ne odbacuje, ponekad, ali samo ponekad. Pa za to ponekad onda i sve ostalo ima smisla.