Kako je maza srela svog likvidatora

Bojim se.

Čega?

Pa nas dvoje zajedno.

Ha? Pa mi nismo zajedno.

E da, ko uvijek pametno.

Suvišno je ponekad crtati objašnjenja u raznim bojama kada kao sugovornika imaš daltonistu. Nagluhog daltonistu. Ima onih koji na savršeno postavljeni odgovor postave tako nemaštovito krivo pitanje.

„Nemoj me shvatiti pogrešno,

Nemam namjeru zvučat utješno,

Ja kraj tebe ne bi nikad bila žena,

Odlazim, ostaje ti moja sjena.“

Naginjanje samo sebi svojstvenom odmicanju od stvarnosti liječi. Pleši lošu salsu na zvukove tanga. Receptore ionako sami sebi kalibriramo. Pjevaj sa ciganima, na krijesovima, u toplim ljetnim noćima, pokoja kaplja znoja neka ostavi trag divljim zvjerima da te opet pronađu. U brlogu mrkog medvjeda zima će ti dati spokoja, kada te neki puni mjesec ne natjera u čopor vukovima, i tamo zavijaj satima, radi igre sa okolnim selima. Uzmi si predah da bi te neka grabežljiva sova naučila onim mudrim stvarima iz doba djetinjstva, i nemoj joj zaboraviti nacrtati naočale. Ne nisi skrenula, samo si se vratila u onaj scenarij koji si prekinula kada si odrasla.

Nema smisla da kuća lutaka, ne ona koja ti je kao velikoj kroz ruke prošla, već ona sa već postavljenim stolićem sa čajnikom i šalicama, zjapi prazna. Kupi si prevelike cipele, i predugačke lančiće, šešir kao u filmske zvijezde i predrečavi ruž za usne. A onda reci svijetu: evo me.

* ovo je post iz arhive, pisan davno, perom koje je služilo za loša raspoloženja, i osjenćan pastelnim bojama na kraju, kao najava onog što je trebalo doći. Nakon dugog vremena se osjećam kao prorok. Ako sam ikad sanjala (a zna se da jesam) nisam mogla ni sanjat da čuda postoje. Onako, u stvarnosti. I nekako mi se čini da bi mogla samo takav bučkuriš od riječi složit, a od njih sam umorna. Za jedno barem milijardu godina. Zato sve manje pričam, i sve više osjećam. Slušam ono što se ne govori. I dišem. Stvarno dišem. Stvarno dišem kraj tebe, tebe s kraja balade. Onaj koji naiđe kad se svjetla pogase, kad sjetni blues tjera na stiskavce. I stisnem se, ne bojim se čarolije. I znaš da ti vjerujem, nakon dugo vremena. Ne želim drugačije, za ono zajedničko buđenje, za ono zajedničko planiranje.