Kako je maza srela svog likvidatora

Da sam markica, ne bi se od tvoga jezika odvajala. Stigla bi ti jednog dana na omotnici, adresa: tu sam da bi ostala.

Da sam koverta, ne bi me nikad zalijepio do kraja. Tako da ne bih nikad bila poslana. U nekoj ladici bi čuvala tvoje slike. Sa mora, sa zimovanja, sa svadbi i vjenčanja, i svim bi drugim ženama na tim portretima nacrtala brkove. I spojene obrve.

Da sam paket svaki dan bi ti bila dostavljana. Veseli poštar rumenih obraza bi živio samo od mojih poštarina. I uvijek bi te iznova iznenadila otvaranjem poklopca.

Da sam brzojav, imala bi važne vijesti za tebe svako jutro. Otipkana samo tebi razumljivom abecedom. Pričam ti u raznim kombinacijama, riječima od kojih se samo ljubav sastavlja. Pošiljatelj: ona koja zna da o njoj misliš satima.

Eh, a da sam razglednica? Slala bi ti sebe sa raznih destinacija. S okusom soli, s mirisom snijega, sa užarenom lavom, sa pokojim škakljivim gejzirom. Sa zalascima iza oceana, i sa koracima tanga. Pod maskom s karnevala. Da se unese štih izazova.

Da sam prigodna čestitka, slala bi se da ti kažem u svakom trenutku da je svetkovina to što me gledaš tim blagim očima. Sasvim doboljan razlog da zasviram kada me otvoriš. Ponekad popraćena sjetnim harfama, ponekad neustrašivim bubnjevima, ponekad samo a capella važnim riječima.

Da sam nekakva uplatnica, znaš da bi na meni pisalo: pretplata podmirena do daljnjega. I to velikim slovima, da to primjeti i susjeda kad ti zaviri preko ramena. A kad krenu pričanja, ti slobodno reci da varaš na porezu. Doći ću ti kao popunjena porezna prijava, rješen slučaj, samo povrat svih uloga, u obliku mekih trepavica pored tvojih obraza.