Kako je maza srela svog likvidatora

Kad su se iz polukristalne kugle rasule perlice po ostacima urođeničkih naselja, bilo je vrijeme za polazak. U tom trenutku su bez imalo sumnje svi zvonici otkucavali drugačije satove. Neki pomičući teške batove unaprijed, neki unazad, balansirajući neupitno odmicanje. Ublažavajući neprimjetno približavanje. Lori je imala dva obilježlja. Po svakojakim mjerila neobjašnjiva. Na desnom dlanu istetovirane kazaljke. Koje su uvijek točno pokazivale kolika joj je sjena. Čak se nije radilo o optičkim igrama. Ostalo joj je to iz vremena kada se kretala samo tamnom stranom, pa je vješto našla načina da se podsjeti ponekad da ima obrise.

Drugi detalj je bio kirurški precizan ugriz na vratu. Četiri zuba i rana koja se nikad nije zatvorila, ali nije nikad ni krvarila. Nije nikad nikog usmrtila, nije takvoj rasi pripadala. Obilazila je vratove i krala mirise. Upijala tragove, živjela tuđe pustolovine. Sebi je bila obična. Sebe nije nikad ni vidjela. Sve dok nije jednog dana propucala knjigu koja je sadržavala sve ono što je ikad imala. Zlatni metak napravljen s kalupom oblika bubamare. Nek se nađe za sreću. Kad se knjiga razletila na tisuće sitnih prašnjavih čestica po zelji je ostao trag opijuma. Opojnih staza još nepropupalih makova. Brižljivo ih je obojala u fine plave nijanse. Pazeći da sandalama ne raznese sjeme na neko neplodno tlo.

Ponegdje su još stajale ljuljačke, oni još stari modeli na kojima su snovi bili stvarniji. Na kojima su snovi bili ostvareni. A iza ponekog stabla, bez imalo sumnje, u noćima kada su u nizinama čerge pjevale neke tugaljive pjesme, su rasle gljive. Iz čista mira su svoje klobuke skidale i puštale da ih se ubere. Ostavljajući otrov u posebnim spremnicima za putnike namjernike koji se ne odluče vratiti. Jednom prilikom je, kažu, sova tako okrenula glavu od svega toga, da je još ni dana današnjeg nisu uspjeli vratiti na staro. Inatljivo je odlučila mudrost podjeliti sa onima koji dođu za kojih neirecivo veliki broj godina. Lari nije voljela gljive, nije voljela ni sove. Lari nije voljela mraz. A kada su je optužili da je svojim ukletim dlanom poremetila ravnotežu, samo se slatko nasmijala... nema toga što bi moglo mi diktirati tempo koraka, prigušeno odgovori...