Oči Stevana Gemovića duga svetla upalile, meni ablenduju: “nije smeo, nije smeo”, nekome govore. Kome bi drugom nego onom što isprazni fioku i baci onaj primerak knjige. Tek sad postajem siguran kad prašina poleti sa korica da je onaj dugo čuvao knjigu, hoću reći njen primerak - jedanaest godina (ovaj broj godina nema nikakve simbolike). Selimo se, mora da se rastocilja svega što mu ne treba.
“Nije mu zameriti” – prvi doleteli galeb će.
Ne zameram mu. Čovek odbacuje što mu ne treba. Leti džemper, s proleća kaput i sve tako redom. Tako i ovaj moj bezimeni.
Sam si kriv, dobacila bi mi Agata Kristi, babuskara puna u sebi kriminaliteta (rugobe li nijedne, ako uopšte postoji među rečima, kriminaliteta) i uspešnih krimi romana van sebe. Da je malo bliže meni ili poštenije je reći: ja njoj, rekla bi mi bez brenovanja iliti uvažavanja u jednoj svojoj varijanti...
