i opet voće i opet zimnica... a šteta je da propadne. Znate, ona moja hacijenda koju sam kupila ovih dana, pa iza kuće je prava džungla. Bar desetak stabala višanja,. smokve, orah, šljive, jabuka što se otegla do zemlje otežalih grana od plodova. Pada pod travu, i tu se u hladovini čuva. Dok je neko ne pokupi. A meni, koja godinama kupuje voće na pijaci, nema veze što je jeftino, žao mi da propadne. Danas beri, sutra pravi nešto od njega. I tako danima. Pretvorila sam se u beračicu-spremačicu. Ali mi je lepo kad vidim nešto crveno, žuto i zlatno u teglicama sačuvano za dane kada je zemlja samo boje zemlje, bez zelenog na sebi i kada u prodavnicama možeš da kupiš voće za ola-la cenu. Vršiće posao. A malo mi godi i egu, kao ja neka dobra domaćica, učila me mama pa ja sad nešto znam. Ne mogu mojoj mami ni cipele da čistim što se tiče zimnice i domaćinstva. Da samo vidite njen podrum, kakav Metro, to je sve skockano da te stid uhvati što ti ne umeš tako. I sve po redu. Slatka, kompoti, sokovi, džemovi, ajvari, turšije, rezana salata, šarena salata, papričice ljute i neljute. Bogo moj, ko to samo da nabroji. I što je nasjstrašnije, pokrivene tegle i flaše, ni trunke prašine na njima... Da te uhvati kompleks samo tako. E pa moji neki trzaji eto ih u teglicama. A Nidža, kupa se i šljepka po vodi oko bazenčeta. I uživa. Što da se brine. Zdrav, prav krofnast (i beo ko sir). Dobro izdržava vrućinu.
|