Mesecima već
pišem mnogo loših pesama
inspiracija je otišla u kurac
prestala sam da izlazim
prestala sam da pijem
mnogo manje čitam
ali mnogo više punim pepeljaru.
Iznad napola ugašenih opušaka
tanki dim
postaje Lukrecije Kar koji mi
(nečim što bi trebalo da bude drhtava ruka)
pokazuje da ga sledim.
Kažem: «Odjebi, matori,
tvoja priča je odavno gotova
ne mogu ti pomoći
ne možeš mi pomoći,
samo nestani».
Smirenim, tihim glasom
počinje nešto da priča
ali to komotno može da bude
recept za čarobni ljubavni napitak,
logički dokaz da duhovni paraleni svet ipak postoji,
ali i gomila nepovezanih najgadnijih psovki.
Njegov latinski potpuno mi je nerazumljiv.
Odmahnem rukom
(kao- nema veze),
dodam «videćemo se uskoro, matori»,
onda kada dopišem
neočekivani i nagli kraj priče
nekoliko dana nakon potpunog ludila.
Dim nestaje kroz odškrinut prozor
i odlazi u kurac.
I inspiracija mi je otišla u kurac.
A možda sam već poludela.
Ukoliko Vas baš mrzi da brljate po nekoj istoriji filosofije, gvirnite ovde.