Welcome to my twisted mind - BlogOye
2.7.2008 16:12
  1. Ljubav je najveća vrednost na svetu.
  2. Ako je ljubav prava, ona se mora neprestano osećati.
  3. Prava ljubav je isto što i večita zaljubljenost.
  4. Ljubav je smisao života.
  5. Samo jednom u životu se javlja prava ljubav.
  6. Ako je ljubav prava, seks mora biti fantastičan.
  7. Prava ljubav se prepoznaje po jakoj strasti.
  8. Ljubav uvek počinje zaljubljivanjem.
  9. Prava ljubav traje do kraja života.
  10. Prava ljubav je kad se neko voli bezuslovno, takav kakav jeste.
  11. Prava ljubav se dokazuje žrtvovanjem.
  12. U pravoj ljubavi mora postojati potupuno međusobno razumevanje.
  13. Prava ljubav sadrži moć pozitivne promene partnerovog karaktera.
  14. Ljubav prema drugome isključuje ljubav prema sebi.
  15. Ljubav je uvek i patnja.

 

  1. Ako je ljubav prava, iskrenost mora biti potpuna.
  2. Prava ljubav je potpuno davanje sebe voljenoj osobi.
  3. Intenzitet patnje nakon raskida dokazuje intenzitet ljubavi.
  4. U pravoj ljubavi oba partnera moraju biti potpuno jednakovredna.
  5. Što je veća ljubav veća je i ljubomora.
  6. Ljubav, u suštini, ne postoji.
  7. Želim da me svi vole.
  8. Ispada da partner koji snažnije voli, lošije prolazi.
  9. Ne mogu istovremeno voleti dve osobe (dve žene).
  10. Ljubav je kosmičko zračenje.
  11. Ne zaslužujem pravu ljubav.
  12. Što je partner vredniji to je i moja vrednost veća.
  13. Svađa je znak smanjenja ili prestanka ljubavi.
  14. Ko voli sebe, taj ne može voleti drugoga.
  15. Kada ljubav umre, više je ništa ne može oživeti.

 

  1. Samo kada sam voljen osećam da vredim.
  2. Ljubav se uvek može obnoviti.
  3. Prava ljubav je kad se neprestano misli na voljenu osobu.
  4. Ljubav je fluid koji struji između žene i muškarca.
  5. Seks samo prlja čistotu prave ljubavi.
  6. Ko stvarno voli svog partnera taj ne može voleti sebe.
  7. Prava ljubav je kad partner tačno oseća šta mislim ili šta želim.
  8. Svaka pojava ravnodušnosti prema partneru siguran je znak prestanka ljubavi.
  9. Ostvarenje prave ljubavi prepoznaje se po trajnom osećanju sreće.
  10. Ako me zaista voli ona će me takvog kakav sam prihvatiti u potpunosti

dr Zoran Milivojević
27.6.2008 21:52
Jednog dana čovek je šetao parkom u blizini svoje kuće. Naišao je na kornjaču. Bila mu je zanimljiva i hteo je da je malo bolje pogleda. Ali ona se, naravno, uvukla u svoj oklop. On ju je uzeo i poneo svojoj kući. Nije hteo da odustane. Hteo je da je vidi kakva je izvan oklopa.

Stavio ju je na terasu pred ulazom. Čekao je da se pojavi iz oklopa. Samo da je vidi, pa bi je pustio. Ali ona nije izlazila. Uzeo je stolicu, seo i čekao. I ništa. Nije se pojavljivala. Počeo je da joj peva. Nije reagovala. Pričao joj je. Nikakav rezultat. Pokušao je da je namami hranom. Ali ništa se nije dešavalo. Kornjača nije htela da izađe iz svog oklopa.

Prošlo je nekoliko sati i čovek je morao da krene svojim poslom. Zagradio je terasu da kornjača ne može da pobegne. Još uvek je nije video izbliza. Nije hteo da odustane. Ali kornjači je bilo dosta. Kada se vratio, terasa je bila prazna. Nju nije bilo briga za ogradu. Izašla je i otišla.

Čovek je naučio lekciju od kornjače. Ona je jednostavno čekala. Nije joj trebala hrana. Nije je zanimalo njegovo pevanje. Ni priče koje joj je pričao. Jedino što je htela bilo je da on ode. I zato je strpljivo čekala. Čekala je da on ode, a zatim je otišla i ona.

Strpljenje... jedna od važnih stvari u životu... Ako strpljivo čekate čak i trava može da postane mleko...

23.6.2008 17:02

-         Jesi li ti jela nešto danas?

-         Ček da razmislim... mislim da nisam... zaboravila sam.

-         Zaboravila si da jedeš?

-         Da.

-         Kako to može da se zaboravi? Dvadeset sati nisi ništa jela. Zar nisi gladna?

-         Ne.

-         Kako možeš da ne budeš gladna, kad ništa nisi jela?

-         Popila sam kafu. U stvari tri kafe.

-         I tri kafe su dosta za ceo dan?

-         Da. U mojim kafama ima šećera i mleka. Mleko je hranljivo.

-         Ti ćeš se razboleti. Pogledaj se samo. Nema u tebi pedeset kila. Ima li, reci mi? Ajde molim te idi u kupatilo i stani na vagu.

Odlazim do kupatila. Vraćam se. Sedam da dovršim svoju treću kafu.

-         I?

-         Šta i?

-         Jesi li stala na vagu?

-         Jesam.

-         I? Koliko imaš kila?

-         Ne znam. Nisam pogledala.

-         Eto. Još si i bezobrazna. A ja ti to za tvoje dobro govorim. Razbolećeš se, dete, jedi nešto.

-         Ne mogu, nisam gladna...



"Ne, oni koji imaju roditelje sa funkcionišućim vitalnim organima, nemaju ni teoretske šanse da odrastu...


Mogu nositi kravate i pušiti na javnim mestima, mogu obarati studente na ispitima, mogu se razvoditi, biti smenjeni, obogatiti se, mogu sa čistom desetkom odbraniti doktorsku disertaciju na temu "Uticaj Bioheterogenalnih Elektro-nautičkih Termohemoglobalnih Anarhotehnofilija na Solarne Pseudokinetičke Polivaskularne Dijacitorijaze", ali za svoje roditelje ipak doživotno ostaju mali tupavci..." - reče Balašević... i u pravu je čovek
17.6.2008 11:54

Već četvrtu godinu za redom, kao roditelj-posmatrač, prisustvujem polaganju prijemnog ispita za buduće srednjoškolce. Ne mogu a da se ne setim sebe u tim trenucima. A bila sam druga generacija koja je polagala prijemni, ovi stariji se izvukoše bez toga ;) Tad je to sve bilo novo i nama kao učenicima i nastavnicima koji su to pratili i onima koji pregledaju testove i svima. Tada se polagalo u srednjoj školi, onoj koju želiš da upišeš, a ne u svojoj matičnoj osnovnoj kao sad. Tako da nam je i to bilo teže. Snaći se na nepoznatom mestu, sa nepoznatim ljudima, onako uplašeni, sa tremom, strahovima i ko zna kakvim mislima...

Danas je to možda olakšavajuća okolnost što si 'na svom terenu'... Ipak – trema i strah su prisutni. U ta dva dana, odnosno ukupno četiri sata, koliko traju zajedno polaganje iz maternjeg jezika i matematike, njima se bukvalno odlučuje budućnost. Sve što im se kasnije bude u životu dešavalo, zavisiće od toga kako urade taj test.

I onda mi ih bude žao, kad ih vidim, petnaestogodišnjaci, na životnoj prekretnici. Imaju 'puškice', prepisuju jedni od drugih, dovijaju se na razne načine. A ja sam tu da to sprečim... Da li bih imala srca da ako bih uhvatila nekog u prepisivanju, da ga izbacim? Da mu uništim (ako ne baš uništim, a ono otežam) život??? Ne, nisam ja takva. Zažmurim, gledam kroz prste. Deca su to...

A opet, nije to fer prema onima koji su godinama vredno radili, učili, trudili se i pripremali za taj isti prijemni... a onda možda tako uspaničeni naprave par sitnih grešaka, broj bodova se smanji... i ni oni ne upišu ono što su želeli...

Kad sam ga ja polagala trebalo mi je devet bodova da bih upisala gimnaziju koju sam želela. Imala sam 8.75 ... Zašto meni niko nije progledao kroz prste jednu četvrtinu boda???


14.6.2008 10:16
12.6.2008 18:04

Veče je, negde oko pola deset. Zvoni telefon. Javljam se. Zove me sedmogodišnja ćerkica mojih prijatelja.

Ej, - kaže, bez ikakvog uvoda. – Znaš šta se desilo? Ona glupava mama je htela da skuva nešto, a nema pojma i onda se zapalio šporet i cela kuhinja. Ja sam htela da pomognem, ali nisam znala kako. A onda su došli i vatrogasci i jedva su uspeli da ugase požar, ali to je dugo trajalo i svi su izgoreli. I mama i tata i deca, pa čak i mačka. Šta sad da radim?

Ma nije to nikakav problem, - kažem. – Jesi li ugasila igricu?

Nisam.

E super, ugasi je, ali kad te pita da li hoćeš da sačuvaš promene, kaži da nećeš. Sutra kad ponovo budeš igrala sve će biti po starom, kao da se ništa nije dogodilo. I ne puštaj mamu više da kuva...

Ah, da, zaboravih, instalirala sam im TheSims 2, neka se igraju ;)


10.6.2008 17:32

Još dva dana i ispitni rok završen... a onda dva ipo meseca pauze koje ću iskoristiti za pravljenje diplomskog... Jest da imam još tri ispita, al treba na vreme početi ;)

I još ću svašta nešto lepo da radim ovog leta... recimo – mmmmmm... možda ću da se zaljubim... a možda neću ni da se odljubim...

Posle glavobolje od učenja, želim samo jedno – jedno rame da na njega spustim glavu... ruke da me drže u naručju i to je apsolutno sve što mi je potrebno... A desiće se i to... uskoro... mhm...

Mala pauza pa povratak tradicionalnoj paradigmi i konstruktivističkoj metateoriji... pssst – to ja učim ;)



5.6.2008 17:13

Sanjala sam noćas moju mamu... Kao ja sedim na podu, čitam neku knjigu, kosa mi je masna i pada u pramenovima na moje lice, na meni neka stara izbledela majica i farmerice, one na kojima je fleka od domestosa, koje nosim tako 'po kući', što se kaže i koje mi je mama stalno govorila da bacim... Oko mene veliki nered, sve neko prljavo suđe i pobacana odeća, po podu i nameštaju... I otvaraju se vrata i ustajem da izvirim ko ide, kad ona u hodniku, izuva cipele... Ista frizura, isto našminkana, kao i pre, u onom bordo kompletu koji je tako često nosila...

Ja je gledam i kažem – Otkud ti, pa nama su rekli...

A ona me prekida i odmahuje rukom – Da, znam šta su rekli. To sam ja tražila da vam tako kažu, samo sam htela da vidim kako ćete se snaći bez mene... I vidim, nikako se niste snašli... Morala sam da se vratim...

Gleda u mene i u onaj nered i nezadovoljno vrti glavom...

A ja joj priđem i zagrlim je i plačem... Srećna sam što je došla, sad će ponovo sve biti u redu, sve će biti lepo i radosno, sve će se srediti... Ona će sve srediti... Pićemo kafu, kao što smo nekad pile, svakog jutra, nas dve same, prepričavati dešavanja prethodnih dana, smejati se... Da, sve će se srediti...

A onda se budim, zapravo sam u suzama, i žao mi je što sam se probudila, hoću da se vratim u taj san, neću da ostanem u ovoj stvarnosti u kojoj nema nje...

2.6.2008 14:31

Sunčano vreme izmamilo ljude na ulice… a pogotovo devojke… nije da ih nije bilo dok je trajala zima, ali obučene u jakne i kapute, sa kapama i šalovima i rukavicama... ma nije to to... ;)

Sad je pravo vreme za prošetati... gde god se okreneš duge noge, duge kose, dugi nokti... Nešto razmišljam o tome kako danas nije teško biti lep... Jednostavno – par hiljada evra i središ sve što ti padne na pamet. A to i nije tako mnogo gledano na duže staze ;)

Dakle, nemojte se nervirati ako imate male grudi, ili tanke usne, ili višak na guzi... sve se to da srediti...


Čak sam gledala neku emisiju o klinici u kojoj možeš i noge da produžiš... pih, kao da je to neki problem... Ugrade ti neke metalne šipke i posle kosti same srastu oko toga i noge su kao tvoje, bez problema... Dobro, nekih šest meseci posle te operacije ne možeš da ustaneš iz kreveta, a onda sledećih šest učiš da hodaš ponovo... Ali kao što rekoh – isplativo na duže staze u to sam sigurna... :)))


Da me neko pogrešno ne shvati – nisam ja uopšte protivnik plastične hirurgije, šta više, smatram da treba u potpunosti iskoristiti sve moguće prednosti koje moderna medicina nudi... Samo mi zbog jedne stvari žao – što nema nekih silikona i za mozak........

29.5.2008 17:23

Ispit se polaže pismeno, sastoji se iz devet esejskih pitanja od kojih moraš da odgovoriš bar na pet da prođeš i polaganje traje tri sata. Ispisala sam jedanaest listova, ruka me već boli. Prošlo je više od dva ipo sata a ja i dalje pišem... Pet minuta pre isteka vremena stavljam poslednju tačku i podižem pogled. Amfiteatar je potpuno prazan. Samo profesor, sedi negde u poslednjem redu, igra se telefonom i ja... «Završila sam» kažem. On se smeška, uzima moj rad, stavlja ga među ostale i izlazi. I ja idem za njim.

Drugarica me čeka ispred. Ona je izašla na ispit takođe, ali se predomislila, pa odustala. Predala je prazan list. Profesor joj prilazi.

«Koleginice, pa šta je bilo, zašto niste ništa pisali?»

«Nisam se dobro spremila,» - kaže ona. «Sledeći put...»

On joj stavlja ruku na rame, a zatim spušta otvoren dlan preko njenih leđa, u nekom neodređenom gore-dole pokretu.

«Samo vi dođite kod mene na konsultacije i nemojte ništa brinuti...» - govori joj. Odlazi. Ona me gleda širom otvorenih očiju.

«Šta je ovo bilo?» pita me.

«Ja ne znam, ako ti ne znaš.» - smejem se, a ona je zabezeknuta...

 

Tri dana kasnije dolazim u njegovu kancelariju. Osmi put proveravam jesam li položila. Čim me ugleda na vratima, sav se pretvara u osmeh.

«Pa, koleginice konačno smo položili!» - kaže 'smo', kao da je on imao ikakvog udela u tome što sam mesecima štrebala njegov glupi predmet. «Dao sam Vam sedmicu, da ne kažete da sam strog i da Vam ostanem u lepom sećanju!»

I ja se osmehujem, lažno, pružam mu index. Samo nek upiše tu sedmicu, pa da izađem, zatvorim vrata njegove kancelarije i zaboravim ga zauvek... ma kakvo bwe lepo sećanje... uh... više noćna mora...

26.5.2008 13:27

Nekada davno, pre više stotina godina, negde u nekom selu, kilometrima udaljenom odavde,  jedan je čovek upregao dva vola i krenuo da ore njivu. Orao je tako, dosta dugo, kad naiđe odnekud njegov prvi komšija.

- Šta radiš to, čoveče, pa otkud danas da oreš, pa danas ti je krsna slava, eeej!!!

A ovaj što je orao, samo odmahne glavom i kaza:

- Vidiš, sedam brazdi sam uzorao, neka padne greh na sedmo koleno, šta me se tiče...


Moj deda po ocu imao je šest sinova.

Jedan je umro još kao dete, od neke bolesti danas izlečive, ali smrtonosne u ono vreme. Drugi je poginuo, takođe jako mlad. Treći je zaveo najlepšu devojku iz sela i ostavio je trudnu. Oženio se nekom drugom, sa kojom dece nije imao. Ova prva je rodila sina, ali dala mu svoje prezime, koje i njegovi sinovi i danas nose. Četvrti je imao i sam četiri sina. Sva četvorica bolesni, ni jedan se nikad nije ženio ni stekao porodicu. Peti je imao dve kćeri. Šesti, moj otac, samo mene jednu...

Ja sam imala u planu da se ne udam, da rodim sina i da mu dam svoje prezime... da nastavim lozu...

Ali neću... predomislila sam se... neka se priča završi ovde i sada... neka nas više nema... nek nestanemo... ovako prokleti, nesrećni i baksuzni...


Ja sam sedmo koleno onog čoveka što je orao...

25.5.2008 17:02

Stage one – the trip (faza jedan – putovanje)

Naravno, sve započinje prvim korakom... dakle, put pod noge... ;)  Pet sati, šest, sedam, ma devet... strašno... Ravnice i planine, mostovi i tuneli, šume i reke, gradovi i sela... ma svašta sam videla usput. A srećna sam... sluške u uši, da ne slušam «Jedno stablo a dve grane, jedna vene druga lista...» što je pustio vozač busa... Mnogo bolje mi sad leži –

«Crazy, crazy
Crazy 'bout you baby
I'm losin' my mind
Girl, 'cause I'm
Goin' crazy

I go crazy, crazy
Baby, I go crazy
You turn it on
Then you're gone
Yeah you drive me
Crazy, crazy
Crazy for you baby»

 

 

Stage two – the countdown (faza dva – odbrojavanje)

Istog momenta kad moja sandalica dotakne pločnik na stanici grada, započinje odbrojavanje... I dalje sam srećna... smešim se... on me čeka... prilazi... grli me, stiska, jako, ljubi me... uh... Sva sam jedan veliki osmeh :))) Znam da počinje jedan od srećnijih dana mog života... Ali ja ne bih bila ja, kad ne bih kvarila sve jednom bubicom koja uporno zuji u mojoj glavi i odbrojava... Još ti je ostalo toliko i toliko sati, minuta, sekundi sreće... «još toliko pa sledi rastanak» – govori bubica a ja uporno pokušavam da je ignorišem...

«We're leaving together,
But still it's farewell
And maybe we'll come back,
To earth, who can tell ?
I guess there is no one to blame
We're leaving ground
Will things ever be the same again?

It's the final countdown

the final countdown

the final countdown...»

 

Stage three – the crying time (faza tri – vreme za plakanje)

A onda naravno stiže i taj trenutak – rastanak... Suze u grlu, suze u očima, suze na obrazima... Ma baš me briga što me ljudi gledaju, neka gledaju, oči su za gledanje... i za plakanje... Trudila sam se bar da on te suze ne vidi... zagnjurila lice u njegovo rame... to mesto na kom se osećam tako udobno, zaštićeno i srećno... Zagrlila ga, poljubila i otišla... Da, ja otišla, a duša moja tamo ostala... moraću jednom da se vratim po nju ;) Uskoro... :)))

«Now I can't sing a love song
Like the way it's meant to be
Well, I guess I'm not that good anymore
But baby, that's just me

And I will love you, baby - Always
And I'll be there forever and a day - Always
I'll be there till the stars don't shine
Till the heavens burst and the words don't rhyme
And I know when I die, you'll be on my mind
And I'll love you always....»




21.5.2008 13:46



My roots are planted in the past,

Though my life is changing fast,

Who I am is who I want to be.

A single mom, who works too hard,

Who loves her kid and never stops.

With gentle hands and the heart of a fighter.

I'm a survivor.


14.5.2008 22:30

Once a year we celebrate with stupid hats and plastic plates

The fact that you were able to make another trip around the sun

And the whole clan gathers round and gifts and laughter do abound

We let out a joyful sound and sing that stupid song

 

Happy Birthday, Now you’re one year older

Happy Birthday, Your life still isn’t over

Happy Birthday, You did not accomplish much

But you didn’t die this year I guess that’s good enough

 

 

So let’s stick to your fading health and hope you don’t remind yourself

The chance of finding fame and wealth decrease with every year

Does it feel like you’re doing laps and eating food and taking naps

And hoping that some day perhaps your life will hold some cheer

 

Happy Birthday, What have you done that matters?

Happy Birthday, You’re starting to get fatter

Happy Birthday, It’s downhill from now on

Try not to remind yourself your best years are all gone


 

If cryogenics were all free then you could live like Walt Disney

And live for all eternity inside a block of ice

But instead your time is set, this is the only life you get

And though it hasn’t ended yet, sometimes you wish it might

 

Happy Birthday, You wish you had more money

Happy Birthday, Your life’s so sad it’s funny

Happy Birthday, How much more can you take

But your friends are hungry, so just cut the stupid cake

 

Happy Birthday Happy Birthday Happy Birthday To...

14.5.2008 11:17

«Kroz tanušnu maglu kao zejtin po staklu dan se razliva tih

Mislim sreda-četvrtak? Il' već neki od njih

Najtiše što može, ko sa predstave loše, iskradam se iz sna

Iz ogledala viri jedan stariji ja...»


Pijem kafu prvi put iz nove šolje... napolju sija sunce, pevaju ptičice... sve u svemu divan je dan...


Vreme za preispitivanje... dokle sam stigla, šta uradila, šta mi je dalje činiti... Ma sve ćemo lako... i ispite i diplomu i posao... sve će to doći na svoje... Samo da čvrsto donesem odluku... A ljubav??? Ah, ljubav... ;)

 

Ma nisam ja previše zahtevna... poneko 'ljubim te', 'mislim na tebe', 'nedostaješ mi'... i ja već u oblacima... Možda je baš to moja greška... možda bih trebala da tražim više, pa bih dobila bar nešto... a ovako, malo tražim, pa dobijem još manje... ponekad ništa... :))))

Male banalne strasti... Ljubav, ljubomora, čežnja i bol i tom slično... Užas... Patetično...

 

I prolazi vreme... prolazi život... trošim sate, dane, godine... uludo... jednu po jednu... uvek čekajući nešto... e, samo još ovo, pa onda ovo, pa sledeći vikend, pa sledeći ispit, pa sledeći raspust, pa sledeći život... eh, da ....... danas čekam sms... :)))))

 

«Pošalji poruku... da vidim jednom to pisamce na displeju...»


12.5.2008 16:45

«Budim se retko u šest, samo po kazni, kad moram negde na put ili na ispit...»

ili na izbore ;)

Juče ustadoh ujutro pre šest, jer u šest je trebalo biti već na glasačkom mestu. Tamo gomile papira, uvališe mi ih u ruke da brojim i tako... Nisam ni gledala šta se oko mene zbiva... U sedam odoh kući, da odmorim, pa u jedan opet nazad... I prvo na šta mi se pogled zakačio beše zastava...

 

Užas... ajde dobro što nepismeni, neobrazovani i neobavešteni glasaju, imaju na to pravo... al što se mešaju u posao o kom pojma nemaju, to me već brine...

 

Najviše mi je drago što uspeh da podelim svoj glas na tri dela... Na belom jedinica, na plavom i zelenom dvojka, a na žutom jedanaest... pa ko razume, shvatiće ;)

Uglavnom, pojela sam sendvič kojim me častila država ili opština ili ko već... popila dve kafe sa šest kašičica šećera (tri po šoljici) i jednu čašu soka, takođe o njihovom trošku. Dobiću valjda i neku dnevnicu, ne znam koliku i ne znam kad... al biće nešto... Pa, pet stotina listića puta četiri kutije prođoše kroz moje ruke, valjda sam zaslužila...

I, kad sam krenula kući, ponela sam zastavu sa sobom...


8.5.2008 10:44

Čitam postove u poslednje vreme... raspisaše se neki o ljubavi, zaljubljenosti... maj je valjda, proleće, pa tako utiče na ljude... il sam se to ja zaljubila, pa vidim ljubav svuda oko sebe... šta je - da je, dobro je ;))

Nešto mi pade na pamet kako je to sve bilo prosto i jednostavno kad sam imala petnaest godina... Dečko ti se svidi, raspitaš se kod društva ko ga poznaje, a uvek se neko nađe, upozna vas i ako se i ti njemu svidiš dalje sve ide samo po sebi, po planu. Izlazak, šetnja, poljubac... U međuvremenu on pita – Hoćeš li da mi budeš devojka? I naravno kažeš da hoćeš... i onda se vidite sledećeg vikenda, na istom mestu u isto vreme... Eh, te devedesete... nije tad bilo mobilnih, pa sms, pa cimanja... neko ni fiksni telefon nije imao... tako da čekaš sledeću subotu i sledeći susret...

Čudno neko vreme...


A onda se dugo, dugo nisam bavila izlascima, muvanjima, flertovanjima... I kad sam pre par godina ponovo upala u sve to, otkrila sam svašta nešto... Naime – pravila su se promenila... i mesta su se promenila... i ljudi su se promenili... i ja sam se promenila, što je izgleda odlučujući faktor...

Danas me niko ne pita hoću li da mu budem devojka. Pa valjda i ne mogu ja više ni biti devojka, ma koliko se trudila...

Dođe mi drugarica, nismo se videle par meseci, pa je zanima kako sam. Pita, imam li dečka? Dečka? – kažem, upitno izvijajući obrve. Pa, dobro, viđaš li se sa nekim? – preformuliše ona pitanje. E tako već može...

I tako se ja bacim u razmišljanje... Nit je on dečko, nit sam ja devojka... viđamo se... I šta sad to u stvari znači? Šta on meni dođe? Ljubavnik? Ne... udate žene imaju ljubavnike. Prijatelj? Pa, čisto sumnjam da bih sa prijateljima radila neke stvari koje radim sa njim... Ima li naš odnos neko ime? A zašto mi je to uopšte važno???

Kažem – avantura. Nekako tako mi najpribližnije...


Kad sam počela ponovo da se bavim izlascima i flertom i tim muško-ženskim odnosima, prva stvar koju sam učinila bila je da napravim sebi u glavi jedan prekidač. «Emotions - on i off»... i držim ga uglavnom na off... Tako je jednostavnije. Ne treba mešati emocije i avanture... ne ide to zajedno.

Desilo mi se dva puta da napravim 'kratak spoj' i nehotice uključim emocije. O jednom takvom slučaju sam pisala već. Drugi ne smem da pominjem, jer ostala sam 'prijatelj' sa njim, tako da zna za ovaj blog i ne bih da se pronađe i prepozna u njemu. Ne mora da zna da sam ga jedva prebolela...

 

E, a sad mi se izgleda dešava i treći 'kratak spoj'... koji još više komplikuje jedna sitnica, trista kilometara duga... Jbg... možda je treća sreća... a možda i nije... možda ću opet biti povređena... no... vredno je rizika... vredno lepih trenutaka... Lepo je biti zaljubljen, bez obzira na sve...

5.5.2008 16:25

Dosta mi je svega!!!


Pa to je zaista postalo već nepodnošljivo. Prvo bio Uskrs, pa prvi maj, pa slava... Dosta mi je više mesa, roštilja, prasetine... Dosta mi je i kolača, torti, slatkiša... Dosta mi je da sve to jedem, a još više mi je dosta da sve to pravim...

Nek prođe više i sutrašnji dan, Đurđevdan, pa da se sve vrati u normalu.

Hoću da svi odu od kuće, ko na posao, i ko u školu, da znam da imam svojih par sati za sebe, pa makar... pa makar ih provelu u spavanju. Hoću da znam da je jutro samo moje, da pustim preglasnu muziku i da skačem i da ''pevam''... Hoću prvu jutarnju kafu da pijem sama sa sobom, da je kuvam po svojoj meri i ukusu... Hoću da preskočim doručak i umesto njega da odgledam neku glupavu seriju ne izlazeći iz kreveta... Hoću da držim vrata kupatila otvorena dok se tuširam, da bih čula Axl Rose-a kako peva...

Još samo da prođe sutra... Uh... bwe...

3.5.2008 19:43

Pigmalion efekat – ako nešto dobro očekuješ i ako su tvoje percepcije pozitivne u vezi toga, to će se tako i ostvariti...



Mislim da bi bilo zanimljivo za pročitati, da li je zaista tako???

 

Nastavnik – Pigmalion u razredu - Istraživanje Rozentala i Džekobsona!

 

Eksperiment je obavljen u San Francisku, u jednoj državnoj školi u po tri odeljenja od prvog do šestog razreda. Polaznu osnovu ovog istraživanja čine rezultati istraiživanja u svetu koji nedvosmisleno upućuju na zaključak da nastavnici proizvode razlike među učenicima. Reč je zapravo o ispitivanju uticaja nastavnikovog očekivanja od učenika na postignuće učenika. Hipoteza u istraživanju je bila da postoji visoka korelacija između nastavnikovih očekivanja od učenika i njegovog uspeha.

Autori su u ovom eksperimentalom istraživanju manipulisali nastavnikovim očekivanjima učeničkog postignuća da bi videli da li će ova očekivanja biti ispunjena.

 

Kada je izvršeno testiranje opštih sposobnosti kod svih učenika, nastavnicima je saopšteno da se u njihovim odeljenjima nalaze učenici (oko 20 %) kod kojih se može očekivati intelektualni napredak i visoko postignuće u narednih nekoliko meseci. Ova prognoza je bila potpuno izmišljena, a učenici koji su proglašeni za obadarene bili su izabrani potpuno slučajno. Na kraju školske godine dogodilo se da se izmišljena prognoza ostvarila. Učenici «odabrani na osnovu testiranja sposobnosti» postigli su značajno više skorove na testu  IQ nego učenici u kontrolnim odeljenjima. Autori su zaključili da nastavnikova očekivanja funkcionišu kao samoispunjavajuće proročanstvo. Razloge za ove rezultate autori su pripisali pretpostavci da su dobijene neistinite informacije podstakle nastavnike da različito tretiraju obeležene učenike. Centriranje pažnje na ove učenike, njihovo podsticanje, dovelo je do ostvarivanja visokih rezultata kod njih

Nastavnik nije svemoćni činilac vaspitno obrazovnog procesa (Pigmalion) ali je zato moćan i u mnogim elementima tog procesa odlučujući činilac.

1.5.2008 10:03
Kao što sam rekla – počela sam da učim... Jedna velika šolja kafe, sa malo mleka i puuuno šećera... Marker i podvlačenje... eto je moja šarena skripta ;) Pa kako da ne zapamtim šta sve tamo piše, kad sam je tako lepo obojila :)))

 

Popodne ću na neki roštilj, a sad – uživam u samoći... Svi odoše negde, konačno malo mira i tišine za mene... Woohoo :))