My twisted mind!!! - Blogoye.org
20.10.2009 13:36

Prvenstveno sam razočarana samom sobom. Činjenicom da mi ništa u životu ne uspeva. Šta god da sam pokušala – omanula sam. Mislila da činim jako pametnu stvar udavši se, za nekog ko je obećavao kule i gradove, posle se razočarala i tu grešku ispravila drugom, razvodom. (da se razumemo, razvod kao pojava je greška, ne greška u smislu da se kajem što sam ja to uradila, jer ne kajem se, kajem se što nisam ranije...). Upisala fakultet, sa dvadeset i osam godina, to je pametno, al nije pametno što ne mogu da ga završim, pa sam sad u trideset i trećoj student, bez posla, zavisim od drugih.

 

Zatim sam razočarana prijateljima (čitaj – prijateljicama). Ne svim, samo pojedinim, koji su tu uvek dok je dobro. A kad više nije ni njih nema. Ili su tu dok je i njima jednako loše kao i tebi, a kad se izdignu stepenik više, nestanu u vidu magle.

 

Zatim sam razočarana ljudima (čitaj – muškarcima). Jesam li to samo ja tako lude sreće ili su svi takvi? Ili je psihopata ili je sociopata. Ili je pušač ili alkoholičar. Ili je narkoman ili kockar. Ili je sve to zajedno. Ili nije ništa od toga ali je patološki lažov, fantastičan glumac (ne kao profesija, nego kao karakterna osobina) ili je neodgovoran, samodovoljan, nasilnik ili kukavica. Ima li normalnih? Ili sam ja ta koja je ''oštećena'' pa u skladu s tim i druge procenjujem?

 

Razočarana sam i svojim filmskim ukusom. Doktor Haus, Sojer (Lost), Dekster, Sajlar (Heroes)... Eto mojih junaka. Kao što malopre spomenuh – sociopate, psihopate, zavisnici, serijske ubice... Šta to govori o meni?

 

Razočarana sam VB-om. Znam ja da to nije emisija obrazovnog karaktera, već svojevrsni eksperiment za primamljivanje para od zaluđenih masa. Ali zar uživamo u tolikoj količini nemorala, prostakluka, nekulture? Zar nam je to slika i primer? I opet moram psihopate pomenuti...

 

Razočarana sam kompletnom političkom i ekonomskom situacijom u zemlji i svetu. Šteta što je Utopija samo utopija. Dosta mi je predsednika, skupštine, razgovora, pregovora, donošenja novih zakona, a ni stari se ne poštuju.

 

Razočarana sam što nemam volje, hrabrosti, pameti, para ili čega već da nešto promenim. Razočarana sam što vidim da što sam finija i bolja prema nekom, taj me neko sve više iskorišćava. Ako mu dam prst, hoće celu ruku. Zašto i ja ne mogu da budem bezobrazna i pokvarena? Zašto uvek tuđe potrebe i želje stavljam ispred svojih? Zašto sam ja jedina blesava?

 

Razočarana sam. Tačka. Razočarana sam.

 

Najradije bih sve obrisala rukavom, i počela iz početka. Ali tako ne može. Nema u životu 'restart game'.  

Samo mi žao Nikole. Otac psihopata, majka neurotična, deda paranoičan i asocijalan, drugi nezreo i neodgovoran. Baka je jedina bila dobra, a nje više nema. Jbg, šta da ti radim dete, kad porasteš piši blogove, kao i ja...

Pravila se pametna LILY
u:
prosledi | Pametovanja (5) | Samo za pametne
1.10.2009 23:17
Mene su učili da budem učtiva, jer vas ljudi ne vole kad pravite gužvu i privlačite pažnju na sebe. Devojčica treba da bude mirna i strpljiva i ćutljiva. Svoje mišljenje, ako ga slučajno ima, ne treba da kaže naglas. Ako iznosite svoje mišljenje, ljudi vas neće voleti.

Da ja imam ćerku želela bih da zna da može da bude sve što poželi i da ne mora da se oslanja na izgled ili na odeću, niti na kosu i šminku, da bi pokazala ono što jeste ili da bi zadobila poštovanje drugih. Želela bih da zna da ima pravo da bude poštovana i primećena samim tim što je rođena. Ne pričam o onim glupostima o ženskoj moći, govorim  o tome da moja devojčica treba da odrasta znajući da zaslužuje da se prema njoj pristojno ophode samo zato što je rođena.

A dečaka, vaspitam tako da zna da je suština toga što je muškarac u tome da se oseća dobro zbog samog sebe. Ne zbog onog mačo sranja, već da se oseća toliko dobro da ne mora da omalovažava druge ili da ih vređa da bi se osećao dobro. Ne mora da prati masu da bi bio muškarac, može da veruje u šta god želi, da misli šta hoće, da bude šta god hoće. Ne brinući o svojoj muževnosti.

I postaraću se da moje dete zna da nikad ne mora da trpi ako se neko loše ophodi prema njemu. Nikada. I da ne mora da uradi nešto samo zato što njegovi prijatelji to rade...
Pravila se pametna LILY
u:
prosledi | Pametovanja (4) | Samo za pametne
27.9.2009 21:26

Volela bih da sam glupa. Glupi ljudi su srećni. Zadovoljni su svojim običnim, malim, patetičnim, prozaičnim, malograđanskim, neispunjenim i dosadnim životima. Idu na posao svako jutro. Dobijaju platu koju potroše na račune i hranu. Ako preostane za letovanje dobro je. Oni idu kod frizerke dvaput mesečno (ako su žene) ili u kafanu da se napiju 'ko ljudi' (ako su muškarci).

Kad su ljuti i nervozni viču na svoju decu. Kad su srećni pevaju Grand hitove. Kad ih nešto boli popiju brufen ili kafetin. Kad im je dosadno tračaju sa komšijama druge isto toliko dosadne komšije. Iskreno i od srca se raduju kad pobedi njihov klub u fudbalu (ako su muškarci). Plaču sa junacima i junakinjama latino-serija (ako su žene). Noću spavaju, danju rade, vikendom obavljaju po kući ono što nisu stigli radnim danima. Idu na slave i svadbe i sahrane. Kupuju odeću u kineskim prodavnicama. Kupuju hranu i ostale kućne potrepštine u megamarketima. Sve im je potaman i ništa ih ne može izbaciti iz rutine i kolotečine takvog života. I srećni su. Tako im je lepo.


Ja nisam srećna. Ne mogu da budem zadovoljna neuspehom. Ne mogu da živim dane jedan isti kao drugi. Ne mogu a da ih ne ispunim dramom, ili bar komedijom. Ne mogu a da s vremena na vreme ne uradim nešto nesvakidašnje, nešto otkačeno, blesavo i neprimereno. I mrzim kad mi je dosadno. Nisam srećna. Hoću da se nešto dešava. Makar i loše, ali da se dešava. I to je moja muka. Nisam kao drugi. Različita sam.

Nisam srećna, zato što nisam glupa. Ali – nisam ni pametna. Da sam pametna bila bih neki naučnik ili pisac ili režiser. Ili bar političar. No, ja sam u sredini. Ni preterano glupa, ni preterano pametna. A osrednjost je ono što najviše ne podnosim.


I šta onda? Ne znam, nisam pametna... ali volela bih da sam glupa... :D
Pravila se pametna LILY
u:
prosledi | Pametovanja (3) | Samo za pametne
21.9.2009 16:58
'Route 66' u petak, svirali Pero Defformero, bilo extra!!! Ko ne zna ko su ...

Pero Defformero je bend koji (sa pauzama) postoji još od 1993. godine. Naziv grupe potiče iz jednog Alana Forda. UnderGrand je treći album ovog benda, najozbiljniji i najkvalitetniji do sada. Ovo je moćan hevi metal, i to odličan, a vokal i tekstovi su pravi narodnjački, u stilu JV hitova iz osamdesetih.

Opaka kombinacija.

Oni standardne obrade pojedinih izvodjača, tačnije određenih delova pesama ("Child In Time", "Master Of Puppets", "Stairway To Heaven" i još štošta), kombinuju sa najotrcanijim motivima i situacijama folka, bosančeros-sevdaha i tomozdravkovićevskog kafanskog derta. Što se textova tiče, oni su genijalni, kao npr.

'' Ona me je ostavila,
Drugoga je usrećila.
Drugog sada ona ljubi,
Šta će na to reći ljudi?''

ili

''Ne reci da želiš za muža tog čoveka
Jer nesrećna bićeš do kraja svoga veka
A sa tobom i ja nesrećan ću biti
U kafani tužan zbog tebe ću piti.

Ne mogu ja dušo ovo da podnesem
Bombom ću draga sebe da raznesem
Ma razneću dušo i tebe i sebe
I svatove ove što ruše mi snove.''



Ja sam mala, kauboj iz Bosne
za te glavom lomio bi fosne!!!

Malo je danas bendova koji vas mogu ovako nasmejati i bićete u potpunosti iznenađeni novim mogućnostima parodije! Svako sa imalo smisla za humor mora se osmehnuti na svaku njihovu pesmu. Duhovitost se ne ispoljava samo kroz tekstove, nego i kroz muziku i pevanje, kroz lude (a opet tako smislene) spojeve rifova i žanrova, kroz neočekivane, a sjajno izvedene, upade pevanja na nemačkom, ili death-metal režanja, ili kada pevač usred 'normalnog' pevanja odjednom direktno iz narodnjačkog trilera pređe u metalsko vrištanje i skoči za nekoliko oktava više na kraju stiha "hevi-metalac biću ja-aaaaaaaa!" u pesmi Gotica Lepotica. Ovo je momenat kada ćete razumeti, ili kada ćete shvatiti da nikada nećete razumeti.




Novosadsku horror folk "atrakciju" predvode jedan od najboljih domaćih gitarista Saša Friš i harizmatični vokal Goran Biševac - Biške. Tu su i basista Nenad Kovačević i bubnjar Slobodan Stanojević - Sloba.

Pevač se na svirkama pojavljuje obučen kao turbo-folk zvezda, noseći kič odeću i mnogo nakita. Goran Biševac bi bez problema mogao da zarađuje pare na svadbama. On nije ni Sinan, ni Kemal, ni Ljuba, ali njegova parodija sandžačko-bosanskog stila je izvanredna najpre zato što se čuje koliko on u tome što radi uživa.

Kako god da okrenete, Pero Defformero o popularnoj kulturi i našem mestu u njoj govori više od skoro bilo kog drugog benda koji imate na svom telefonu ili MP3 plejeru. Možete da ih volite, ili ne, ali sigurno ne možete da ostanete ravnodušni na njihove tekstove i kombinaciju Heavy Metal muzike i turbo-grand-folk paranoje!

Ko do sada nije čuo za Pera, pod hitno treba da čuje i vidi :)
Pravila se pametna LILY
u:
prosledi | Pametovanja (0) | Samo za pametne
16.9.2009 14:05

Biti u nečemu poznat, danas je jako bitna stvar. Biti primer u nečemu, makar i loš primer, je veliko dostignuće, mada u današnje vreme je biti loš primer čak i u prednosti...

Jel se nekad pitaš ''ma daj, kako su samo uspeli da budu poznati'' a nemaš pojma kako su do tamo stigli i u čemu su bili tačno uspešni i posebni da bi se našli tu gde jesu... Nekad je slava pronalazila ljude, danas ljudi jure za slavom....

Mlade cure i momci, čim se rode shvataju da bi trebalo da budu po nečemu poznati, da bi im život imao nekakav smisao... E sad, tu se javlja veliki problem... u čemu?

Eto kad sam ja bila mala, svi su nešto trenirali, pa sam se i ja upisala na fudbal... Prvog, uvodnog treninga, trener nam dao lopte da pokažemo svoje predznanje. Moje vođenje lopte je izgledalo ko da je vodim na klanje... Kad je završio trening, trener je rekao svima za termin sledećeg, osim meni. Pozvao me je na diskretan razgovor...''Vidi ovako...ja mislim da ti odlično crtaš, pišeš, dobro ti ide matematika, biologija... Ne mogu svi da budu fudbaleri, neko treba da bude radnik, umetnik, naučnik... Razumeš šta želim da ti kažem...?''

Bilo je direkno, bolno, ali korisno i jasno...

Pogledajte oko sebe, postoji gomila ljudi kojima očajnicki treba jedan ovakav kratak i konkretan razgovor sa mojim trenerom... Ljudski je probati, ljudski je omanuti, al neljudski je priznati neuspeh i skloniti se?

Mislim da je sam satana lično ponudio slavu totalnim idiotima u zamenu za malo oralnog seksa. Dakle, imamo ove neformalno poznate kao sisače sataninog penisa... Ovo ostaje zvanično prihvaćeno objašnjenje sve dok nauka ne dokaže razloge popularnosti Paris Hilton ili nekog iz te ekipe...


I da zaokružimo... drage tate i mame bogati rođaci i kumovi, ako zaista volite svoju decu, ne omogućavajte im da zauvek imaju zagarantovan termin na TV-u, rukovodeću poziciju u firmi, mandat u vlasti... Recite im ono što vidi svako ko je imao bilo kakav susret sa njima... Nemaš pojma, netalentovan si, idi radi nešto drugo... Sigurno postoji nešto što umeš...

Bar da je svako imao susret sa mojim trenerom... ne bismo sada imali gomilu užasnih filmova, TV emisija, muzičkih albuma, i propalih država kao što je ova naša...


Fiončice, hvala na inspirativnom tekstu
Pravila se pametna LILY
u:
prosledi | Pametovanja (1) | Samo za pametne
12.9.2009 22:25

Priča je počela u četvrtak, rano ujutro, oko deset, a nije završena još...

Šta je bilo u četvrtak, pisala sam u prethodnom postu, pa ću sad samo da nastavim.

Poranim ja i u petak, pa pravo u katastar po još jedan papir. Ona me se žena seti i da mi još i taj jedan izvod. Odem i gore do poreskog, i ona žena mi da uverenje i ja opet sva srećna i zadovoljna što sve ide glatko krenem u socijalno. Ne fali mi ni jedan papir.

Tamo red, ali sačekam ja, šta je petnaest minuta, ništa strašno. Ponovo kod iste službenice, ona uzima one papire, gleda ih, pretura, prevrće i kaže – izvod iz MKR ne sme biti stariji od šest meseci. I ponovo mi sve vraća. 'Pa juče ste gledali', kažem ja, 'i niste mi to rekli'. 'Sigurno juče nisam obratila pažnju na datum'. Dobro. Mada meni već nije dobro. Imam ja kod kuće i noviji izvod, pravila sam pasoše negde u aprilu. Kaže 'radimo do četiri, pa ako stignete, donesite'. Ja pravo kući, izvadim fasciklu sa dokumentima, po Marfijevom zakonu izvod je ispod svega, najdonji u fascikli. Datum na njemu trideset i prvi mart. Dobro je, još je važeći.

Odnesem to sve nazad. Ona gleda onaj izvod, kaže 'pa ajde može... a hoćete da mi ostavite original?' Meni nije jasno više ni šta me pita. 'Mogli ste fotokopirati, pa da ostane original vama.' Ja se nešto mislim, ako sad opet izađem odavde, neću se više ni vratiti, a izvod i tako ističe za nedelju, dve, pa neka ga onda kod nje. I konačno, ona uzima olovku, piše datum i lupa pečat u moju knjižicu, a onda uzima dečiju i kaže 'E, ovo neće moći'.

U čemu je sad opet problem?


'Juče ste mi rekli da vaš suprug radi, dete bi trebalo osigurati preko njega.'
'Ali on nije moj suprug, mi smo razvedeni, dala sam vam sudsku presudu po kojoj dete pripada meni.'
'Gospođo', kaže ona, i to sa podrugljivim smeškom 'dete ne pripada vama, ono vam je samo dodeljeno na staranje, a ovde lepo piše da se otac obavezuje da plaća mesečno izdržavanje, tako da je njegova obaveza i da mu overava knjižicu.'
'Gospođo,' kažem i ja njoj, mada bih radije rekla štošta drugo 'moj bivši muž nije prijavljen da radi i on se osigurava takođe ovde kod vas i ne može nigde da mu overi knjižicu.'
'Ne može to tako, jednom mi kažete da radi, drugi put da ne radi. Ako ne radi, onda mi donesite potvrdu iz zavoda za zapošljavanje da je i on nezaposlen.'
Mislim da sam tog trenutka već bila na ivici da svašta kažem. Ipak sam se nasmešila, najširim i najlažnijim osmehom koji sam uspela da načinim.
'Moj bivši muž je u aprilu ove godine ostao bez posla, nakon mesec dana našao je drugi, ali je izričito tražio od gazde da ga ne prijavljuje, zato da ne bi plaćao alimentaciju i tako ja već pola godine ne dobijam alimentaciju zato što on ne radi, a vi sad nećete da mi date knjižicu zato što on radi... pa da li je to normalno???'
Ona reče – mogu ja to da proverim.
'Proverite!'
'Kako se zove?'
Ja kažem i ona ga ukuca u kompjuter, a ovaj, ljubim ga u monitor, izbaci podatak da se i on nalazi na listi nezaposlenih.
'Dobro', kaže, 'srećom pa je tako, inače vam ne bih to mogla uraditi'. I konačno udari datum i pečat na knjižicu i ja se okrenem i odem.

I sad je sve u redu. Imam i overenu zdravstvenu koju treba da fotokopiram zbog dečijeg dodatka. Ali sad više nemam izvod iz matične knjige... Naručila sam preko neta (divno pa bar po to ne moram od šaltera do šaltera), pa kad stigne krećem u nove pustolovine regulisanja prava na dečji dodatak.

A kako sam vadila pasoš, tek to je bila priča, neću sad još i o tome, samo ću pomenuti najbizarniju stvar – reče mi službenica – vaše dete ne postoji! Eto ti čuda, kažem joj ja, jeste stvarno sitan i mršuljav, al postoji, eto ga tu pored mene. Pa sve gledam u njega pa u nju, rekoh, ko će me znati, možda ja poslednjih dvanaest godina umišljam i haluciniram da imam dete, ko zna u kakvoj šizofrenoj fantaziji živim... Al srećom, ispravi se ona, pa reče, u sistemu ne postoji, nije prijavljen.

Uh, dobro je, laknulo mi :)))
Pravila se pametna LILY
u:
prosledi | Pametovanja (4) | Samo za pametne
11.9.2009 20:52
Svi su čuli za šaltersku službenicu Micu Ubicu i njen FT1P. Meni lično nije bila naročito zanimljiva, preterivanje Mićka Ljubičića, kao i obično. Sve do sad.

Priča počinje juče, rano ujutro, oko deset, a nije završena još...

Dakle, ustanem ja rano, u devet po lokalnom vremenu, popijem fino kaficu i s obzirom da imam ručak od juče, rešim da krenem u pohod od šaltera do šaltera, a sve u cilju overe zdravstvene knjižice i podnošenja zahteva za dečiji dodatak. Stignem u socijalno oko deset, baš nekako posle pauze. Prijatna neka službenica me dočeka, sa sve osmehom. Osmehujem se i ja, jer imam skoro sva potrebna dokumenta, samo još mi od nje fali onaj papir što treba da popunim. Ona ipak nabraja – fotokopija lične karte (imam), za dete izvod iz MKR (imam), sudska presuda po kojoj je dete dodeljeno meni na staranje (imam), fotokopija radne knjižice (imam), a da li je overena u opštini? Nije. Eto ti malera. I izvod iz katastra nepokretnosti. Jbg, ipak nedostaje nešto.

Nema veze, puna optimizma, krenem u opštinu. Prvo da overim ove fotokopije. I tamo jedna ljubazna službenica kaže – dođite posle 12, koleginica koja radi overe je na terenu. Gledam na sat, tek je 11, pitam se gde li ću da utrošim taj sat, razmišljam da svratim kod drugarice koja je tu u blizini na kafu. Ali ajde kad sam već tu da vidim i za taj dečiji dodatak.

Na tom šalteru, gle čuda, jedan vrlo ljubazan službenik. Sve mi lepo objasnio, okružio na papiru nekih 14 stavki šta sve treba da donesem i to će biti očas posla. Jednostavno da jednostavnije ne može biti. Odem i do katastra, tamo ispred sretnem poznanicu, pa se raspričasmo, bar vreme čekanja da se prekrati. Kad sam stigla na red uzmem dva ona obrasca, jedan za dečji, a drugi za socijalno. Izađem napolje da popunim, opet do one poznanice, ona popunjava četiri primerka. Pitam zašto to, kaže treba za dečiji za svakog člana porodice posebno. Pogledam ja onaj papir, kad stvarno, piše tako. Opet u red, pred istu kancelariju, da uzmem još jedan papir, računajući (vrlo glupo, kao što će se kasnije ispostaviti) da mi za zdravstveno treba samo za mene, a ne i za dete.

Onda ustanovim da nisam ponela uplatnice, pa odoh preko puta u knjižaru. A tek tamo red. Jedna jadna radnica stala pored kopir-mašine i kopira li kopira, nikog ne zarezuje ni pet posto, kao da će oni papiri pobeći. Čekam ja tako par minuta i razmišljam da li da izađem i krenem u drugu knjižaru, kad pojavi se šef iz kancelarije pored i poče on da uslužuje. Pre mene na redu neki dvoje, pretpostavljam muž i žena. Traže udžbenike za peti razred. Koje? Sve! Alo ljudi, mislim se ja, pa danas je već deseti septembar, gde ste do sad bili iz čega vam dete uči, jadno ne bilo. Pomislim, možda je išlo na popravni, pa nisu hteli ni da naručuju knjige, jelte, možda im neće ni trebati. S takvim roditeljima, ne bi me ni čudilo. Al nisu sad oni bitni. Jedva nekako dođem ja na red, kupim uplatnice (odmah nekih dvadeset  komada, nek se nađe) pa do banke, da uplatim taksu i nazad u opštinu.



Red ispred katastra ponovo. Dočekam i to, predam, uradi ona žena to i gotovo. Kad sam već u opštini, popnem se i na sprat, do poreskog, jer će za dečji dodatak i odatle da treba neka potvrda. I tamo svi ljubazni, daju mi šta da ispunim, čak se ništa ni ne plaća (čudo). Ali biće gotovo sutra. Ma nema veze i ne treba mi hitno, jer mi za dečji svakako treba i fotokopija overene zdravstvene knjižice, koju još uvek i nemam. Pogledam na sat, već je pola jedan, dakle i koleginica što overava fotokopije već je stigla, a od moje kafe izgleda ipak ništa. Overim i to, stvarno brzo i krenem nazad do socijalnog, sva srećna što sam eto za par sati uspela da obavim sve.

Ali rano je još za radovati se. Predam onoj nasmešenoj to što sam donela, kad ono –  FT1P - fali ti jedan papir – izvod iz katastra za dete. Eto ti sad. Kaže – rekla sam vam. Ajde, možda i jeste, ko to više zna. Htedoh da dam onaj što sam vadila za dečji, al ne mogu, piše svrha izdavanja. Ok, nema veze, doći ću sutra. Okrenem se da odem i već sam na vratima kad ona upita – a jel vam muž zaposlen. U momentu, po inerciji, misleći na bivšeg muža, kažem 'da', što će se kasnije ispostaviti kao fatalna greška. Ona reče da bi onda dete trebalo osigurati preko njega, ali nema veze, sredićemo mi to već.

No, da ne dužim, ne volim dugačke postove ni da čitam, a kamoli da pišem, to bi bio dan jučerašnji, a sutra ću da nastavim o tome šta se dogodilo danas.
Pravila se pametna LILY
u:
prosledi | Pametovanja (2) | Samo za pametne
8.9.2009 17:08
Ne volim i ne mogu da razumem – ćutanje.
Kako dvoje ljudi koji žive u istoj kući mogu da ne pričaju jedno s drugim? Dan, dva, pet ili deset? Spavaju u različitim sobama, ali zajedno ručaju. Kuvaju kafu svako sebi, a idu zajedno na posao. Kad zvoni telefon, javljaju se deca. I to tako traje, a onda odjednom neko prekine tišinu i stvari se vrate u normalu. A problem koji je izazvao ćutanje? Ostane da visi u vazduhu, još veći nego što je bio, kao prenaduvani balon koji jedva čeka da pukne...


Ne volim i ne mogu da razumem – iskaljivanje.
Ako te nervira šef ili službenica u banci ili kasirka u samoposluzi ili vozač gradskog autobusa, reci to njima. Nemoj donositi napetost u svoju kuću i brecati se na svoje ukućane, ako ti je kriv neko drugi. Nemoj to da radiš, samo zato jer je tako najlakše, jer si od njih moćniji i smeš sve da im kažeš. Promeni posao ili banku ili samoposlugu. Jer istresanje na druge neće rešiti tvoj problem...


Ne volim i ne mogu da razumem – zvocanje.
Reci ono što imaš onda kad želiš, reci to sažeto i objasni šta tačno hoćeš. Ne treba godinama tupiti na istu temu, pogotovo ako te ne slušaju. Ako može da se pretrpi, onda ćuti i trpi, ako ne može, bolje i da vikneš, lupiš rukom o sto, kažeš tako i tako stoje stvari. I gotovo. Rešen problem. Ili nije. Onda ga rešavaj na neki konstruktivan način, a ne uzaludnim pričanjem bez kraja i konca...

Šta sam ovim htela da kažem? Nemam pojma, samo mi došlo :D
Pravila se pametna LILY
u:
prosledi | Pametovanja (0) | Samo za pametne
2.9.2009 16:48

Igrajući neku tupavu igricu u kojoj je cilj, uklopiti prave loptice na pravo mesto jasno sam shvatila šta je ženska nesreća i šta je to od čega bežim.


Žene upadaju u zamku da veruju da im je život neostvaren i propao ako do nekih godina starosti ne nađu veliku pravu ljubav. Zbog toga prave tri vrste grešaka:


Prva je ta što čekajući ''onog pravog'' ne opaze sve one ljude i prilike od kojih je mogla nastati prava jer veruju da se prava velika ljubav javlja tek tako, jer ne znaju da sve što postoji ima svoj PROCES stvaranja te da se velika ljubav STVARA i neguje.


Druga greška je povezana sa velikom željom da se doživi i svetu pokaže ta velika ljubav, pa često nekim „susretima“, vezama i odnosima daju preveliko značenje, nazivajući ih velikom šta sve ne, i živeći u sopstvenoj iluziji koja kad tad pukne.


Treća vrsta grešaka je povezana vremenskim određenjem – do nekih godina. I kada se približe te neke godine, a sve se mladalačke iluzije rasprše, onda se posebno uloži napor da se stvori nova iluzija, a to se poklopi sa nečijim osećajem dužnosti da ispuni društveno nametnute rodne uloge. Onda dođe venčanje, deca...i jednog dana se svi umore od rodnih uloga, od iluzija, od osećanja promašenosti i „nisam ovo hteo/htela u životu“ i gle svađe, nasilje, razvodi... I onda smo opet na početku...


Srećom, ja samo samo gubim partije na tupavim igricama čekajući „pravu“ kuglicu, za stvaran život ne stvaram iluzije o savršenim bojama koje će baš takve uklopiti u neku moju ovakvu koncepciju.

 

Napisala moja draga koleginica Milesa i vrlo ljubazno mi dozvolila da objavim!!!

 

Milesa, baš si me naterala da se zamislim. Mislim da sam ja pre nekih petnaest godina napravila grešku broj dva. Pa kad sam shvatila da sam pogrešila, bilo je kasno, jer već sam bila ulovljena u klopku rodnih uloga (za koje sam se još kao dete zaklinjala da neću ispunjavati... al eto...). Onda sam jednu grešku ispravila drugom i sve bi to bilo u redu kad bi život bio matematika, gde dva minusa daju plus... ali nije, tako da sad ređam minus za minusom i čini mi se da i dan-danas ispaštam što sam tad pogrešila.........

Pravila se pametna LILY
u:
prosledi | Pametovanja (2) | Samo za pametne
26.8.2009 19:49

Ljudi lažu iz hiljadu razloga. Ali uvek imaju razlog!



Pravila se pametna LILY
u:
prosledi | Pametovanja (0) | Samo za pametne
17.8.2009 14:47
Avgust, sedamnaesti, nedelja. Svako bi najradije bio na nekoj plaži ili bazenu ili već nešto slično. A ja sama kod kuće. Bol koji je počeo još prethodne večeri sve je jači i češći. Obećala sam sebi da mamu neću da zovem. Imala je tad visok pritisak i druge neke komplikacije sa zdravljem, nisam htela da je opterećujem. Sat vremena ranije bila sam kod njih na ručku i prećutala sam bolove, da je ne uznemiravam ako to nije to. Ali izgleda da jeste.

Nikog nema, moram sama da preduzmem nešto, a jedino što mogu je da zovem hitnu pomoć. Žena sa druge strane žice me pita imam li uput. Ne, nemam nikakav jebeni uput. A putni nalog? Nemam ni to. Pa šta imam? Imam bolove – vičem na nju i ona kaže da stižu kola za pet minuta. Pola sata kasnije već sam u bolnici. Bilo je tri popodne. Sestra na prijemnom mi kaže da sednem u hodnik na neku drvenu klupu. Pa ti nisi normalna, mislim se ja, kakvo sedenje, otkud mogu da sednem. Čekam u hodniku desetak minuta dok se neko ne udostoji da se pojavi i odvede me u sobu za pregled. I kad su me pogledali, zaprepašćeno su konstatovali da je to 'već gotovo'. Na brzinu su me ugurali u lift (dobro je, pa na onom krevetu, mada se ne bih čudila ni da je trebalo da idem peške), odvezli u salu i u 15:45 već sam u rukama držala mali smotuljak od tri kile koji je začuđeno gledao u mene svojim krupnim okama.

Moje čudo.

Danas, dvanaest godina kasnije, ima nešto malo više od tri kile, pušta kosu, sluša rock, gleda sa mnom filmove, ima profil na fb, zna da pliva, vozi bicikl, odličan je đak, sa četvorkama iz fizičkog, likovnog i tehničkog, (ne idu mu dobro stvari za koje je potrebna veština a ne pamet), ima svoju sobu u kojoj vlada fantastičan nered, tužan je jer će uskoro kraj raspusta i još svašta nešto. Nekad me strašno iznervira, svojom svojeglavošću i insistiranju da je pravu i kad nije. Nekad me prosto oduševi nekom pametnom rečenicom ili potezom, koje nikad ne bih očekivala od dvanestogodišnjaka. Ponekad ujutro dođe kod mene u krevet, da pričamo. A nekad ume da kaže – to su muške stvari, ti to ne razumeš. To me uvek nasmeje i podseti na bebče koje znalo ništa o životu i o svetu, a danas neke stvari zna bolje nego ja.

Promenio se, veoma, i još se menja. Jedino oči ostaju iste. I u njima ponekad ugledam istu onu iskricu začuđenosti kao tog trenutka kad me je pogledao prvi put...


Nikola, srećan ti rođendan!!!  
Pravila se pametna LILY
u:
prosledi | Pametovanja (10) | Samo za pametne
23.7.2009 09:36
Nekim danima mi se čini da imam pedeset godina. Konstantno sam umorna. Nisam izašla ima već dvadeset godina.

Šta ako u mojoj umrlici bude pisalo da sam bila neuspešna skoro u svemu što sam radila?

Živim sa dva muškarca, kojima je daljinski upravljač mnogo draži od mene. I sinoć sam zaspala sa mokrom kosom, pa me sad boli glava. I neko drag je ljut na mene. A imala sam dobre namere.

I nemam dovoljno sandala. A trebaju mi još jedne. (Samo još jedne i smiriću se, majke mi!) Svrbi me nešto na stopalu. Garant od bazena. Čovečanstvo polako uništava ozonski omotač. Zemlju će verovatno da uništi neki meteor i neće niko moći da nas spase. Čak ni Brus Vilis.

Kosi mi je hitno potrebno farbanje. Možda i skraćivanje. Skinula sam seriju sa neta, ali nema titlova, pa ne mogu da je gledam. Ima engleskih, mogla bih da je sama prevedem. Ali to me mrzi. Počela sam da čitam nešto od Stivena Kinga. Dobar je, kao i uvek. Bolje bi bilo da čitam metodologiju. Već šest meseci nisam dala ni jedan ispit. Mogla sam diplomirati do sad.


Mrzim izraz 'samohrana majka'. Baš je ružan. A nije ni u modi. Danas se to zove 'jednoroditeljska porodica'. Dakle, ja sam roditelj u jednoroditeljskoj porodici. Nemam posao. To se nikog ne tiče. Kažu – možeš da nađeš, samo ako hoćeš. Kako da ne. U ovom društvu, u ovoj državi nikoga nije briga. Imala sam jedno vreme ideju da se živa zapalim na raskrsnici kod futoške pijace, u dva popodne, kad je najveća gužva. Verujem da bih tako skrenula pažnju na sebe. Možda bih čak bila i na vestima na B92. Pričalo bi se o meni, svakako. Cela dva dana. A onda bi se sve zaboravilo, čula bi se nečija druga priča, tužnija, nesrećnija, originalnija, ako ništa drugo. Tako da sam odustala od tog plana. A i vrućine su, nešto mi nije do spaljivanja...

Šta mi ono još smeta? A, da. Moj sin je već velik. Sad će u šesti razred. Više mi ne da da ga grlim i ljubim i mazim. Kaže – šta ti je ženo, pusti me više. A ja bih se taaaakoooo mazila...

Ma sve mi je nešto bzvz!!!
Pravila se pametna LILY
u:
prosledi | Pametovanja (4) | Samo za pametne
8.7.2009 10:46
- Ljudi imaju pravo na malo privatnosti, čak i od ljudi koje vole... Nikad ne lažeš? Čak ni bele laži?

- Kakve su te?

- To su laži koje govorimo da bi se drugi ljudi bolje osećali.

- Ja ne lažem.

- Racionalizacije?

- Šta je to?

- To su laži koje govorimo da bismo se mi bolje osećali.

- Ne. Ja ne...

- Laganje izostavljanjem?


- Vi samo mislite da ja moram da lažem...

- Postoji razlog zašto svi lažu... To deluje. To omogućava funkcionisanje društva. To izdvaja čoveka od zveri.

- Oh, a ja mislio da su to naši palčevi.

- Stvarno želiš da znaš gde je sve bio palac tvoje mame?

- Izvinjavam se, propustio sam probe. Da li ja zauzimam stranu  "Istina je dobra"?

- Zar ti i inače ne zauzimaš tu stranu? Laži su alat koji se koristi ili za dobro... Ne, čekaj. Imam bolju metaforu. Laži su kao deca. Puno posla, ali se isplati, jer od njih zavisi budućnost. Kad si sav pun ljubavi...  ili nečega. Kad ti je stalo do nekoga... Onda ga lažeš! Glumiš da su njihova neprestana duboka razmišljanja stvarno interesantna. Govoriš im da ne gube njihov dečački dobar izgled ili da ne postaju potrošeni i... radiš to jer ti je stalo... lažeš ljude koje voliš, baš zato što ih voliš...
Pravila se pametna LILY
u:
prosledi | Pametovanja (2) | Samo za pametne
18.6.2009 15:03
Petar Pan...onaj koji izbegava obaveze, za njega kažu da je detinjast i da treba da odraste, pre živi u mašti no u realnosti, veruje da zaslužuje sve što poželi, u životu besciljan, nikada ne zna sta će sledeće učiniti, konstantno čini gluposti, lenj, nepromišljen, veruje da je zabava najvažnija u životu, zaboravlja obaveze...

Takva ličnost, po definiciji, nespremna je da zbilja preuzme na sebe teret odgovornosti. To je naličje kompulzivne težnje ka zabavi. Većina ljudi nikada ne odraste stvarno. Nezrelost je najrasprostranjenija osobina ljudi današnjice i možemo je definisati kao globalni sindrom Petra Pana.



Šta su karakteristike te, nezrelosti našeg savremenika?

Pored ostaloga, to je gotovo kompulzivna težnja za zabavom po svaku cenu. To je snažan poriv, jer je u njegovoj pozadini patološki, sistemski uslovljen strah od odrastanja. U suštini, radi se o rasprostranjenoj, masovnoj neodgovornosti, grupnom simptomu „ličnosti sa poremećajem odgovornosti“. Važan uzrok ali i posledica toga je uspon masovne kulture, baš kao i atmosfera rastućeg opšteg apsurda i relativiteta. Nezrelo stanje koje u nama stvara i oslobadja jedna nezrela kultura.

Polazak u školu je de facto kraj detinjstva, mitskog sveta igre i bezbrižnosti. Porodično, psihološki i politički kondicionirano, dete postaje „ozbiljno“ i „odraslo“. Tako, na prisilan, i ne manje prividan način, dete ispunjava zahteve posesivnog, represivnog okruženja. Zapravo, to je tek veštačko, lažno odrastanje. Umesto stvarnog odrastanja, mehanizam „uskraćivanja detinjstva“ produkuje psiho-organski konformizam, instant i fingirano odrastanje.



Ali zato kada odrastemo, najzad možemo da budemo deca.

I tako, neko manje, neko više, zatočenici smo sopstvenih detinjstava. Petogodišnjaci unutar tela pedesetogodišnjaka. Nastupa takav „duh vremena“, unutar kojega je infantilitet prirodno stanje stvari...

I ja sam po malo «Petar Pan» ...
Pravila se pametna LILY
u:
prosledi | Pametovanja (2) | Samo za pametne
21.5.2009 10:53
     SVI  LAŽU

Osnovna istina ljudske prirode je da svi lažu. Razlika je samo u tome o čemu lažu. Kad nekom kažete da umire, onda on odredi prioritete. Saznate šta im je bitno, za šta su spremni da umru. Za šta su spremni da lažu.



Ako razgovaraš s Bogom, znači da si religiozan.
Ako Bog razgovara s tobom, onda si psihotičan.






Ne, ne postoji tanka linija između ljubavi i mržnje. Tu je, u stvari, veliki kineski zid s puškarnicama postavljenim na svaka dva metra izmedu ljubavi i mržnje.




Znate kako kažu, 'ne možete živeti bez ljubavi'? Pa kiseonik je još važniji.



Koga biste imali radije - doktora koji vas drži za ruku dok umirete ili doktora koji vas ignoriše dok se oporavljate? Pretpostavljam da je najgora varijanta imati doktora koji vas ignoriše dok umirete.

Šta je sa onim - svi lažu???
Lagao sam :)))

Pravila se pametna LILY
u:
prosledi | Pametovanja (7) | Samo za pametne
21.4.2009 22:54
Zabluda je vrhunsko dostignuće mozga. Ljudski model opstanka priroda je tako udesila da zabluda i prevara moraju da postoje. Takvo je primarno stanje stvari. Mudrost nije u uništavanju zablude, jer je to za našu vrstu nemoguće, već se mudrost sastoji u neutralisanju posledica koje će zabluda obavezno doneti ako se ostavi sama.

Većina najvažnijih sistema ljudskog mozga – pre svega emocionalni a zatim i kognitivni, načinjena je zato da bi stvorila i podržala zabludu. Preciznost i stalnost, iako poželjne, samo su sekundarni prozvodu modusa opstanka. Zabluda je jedini siguran pokretač ljudskog roda, jer kada zabluda ne bi postojala, ne bila potrebna ni nada, koje možda najiskrenije ljudsko stremljenje.

Retko je ko  imao nevolje od nadanja, s obzirom da nada očekuje da se događaji sami urede u njenu korist. Nada je potrebna samo ljudima, jer samo ljudi imaju zabludu kao primarni pokretač, dok kod životinja nada nema nikakvog smisla, niti u njihovim mozgovima postoje sistemi koji bi je podržali.

Dakle, nama ljudima uvek ostaje nada. Sa njom moramo da naučimo da ležemo i da se budimo, moramo lako da je uključujemo, a nikada ne ukidamo...
Pravila se pametna LILY
u:
prosledi | Pametovanja (0) | Samo za pametne
5.3.2009 13:46
Posle niza godina ispunila se životna želja jednog kralja i kraljice i dobili su sina. Kao što je i običaj, kada se rodi muško dete napravljeno je ogromno slavlje. Tu se pilo, jelo i bančilo do zore. Pozvani su svi koji su nešto značili u toj zemlji. A običaj je takođe bio da se novorođenčetu donesu najbolji, najlepši i iznad svega najskuplji pokloni. Ređali su se svi redom. Ministri, kancelari, savetnici, svi po svom statusu i materijalnoj moći poklanjali su malom, tek rođenom princu, razne potrebne i nepotrebne stvari. Bilo je tu svega – od nakita iz Tifanija i od Kartijea, preko krevetića sa baldahinom optočenim zlatnim nitima, pa sve do najnovijeg bmw-a sa sve vozačem koji će biti na usluzi princu dok ne napuni osamnaest godina i ne počne da vozi (i lupa) automobile sam.

Ali, kao i u svakoj bajci, nešto je moralo da pođe naopako. Naime, kralj i kraljica su zaboravili da na veselje pozovu jednog kontraverznog biznismena. On se silno zbog toga naljutio i zarekao se da će se kad-tad osvetiti. Strpljivo je čekao godinama i godinama. A kada je princ stasao, izrastao u zgodnog mladića, njegova prilika se konačno ukazala. S obzirom da je jedan od 'biznisa' kojim se bavio bila i trgovina drogom, nije mu bilo teško mladog, nadobudnog i uobraženog princa navući da počne da koristi istu. Krenuo je polako, od pokojeg džointa koji bi mu isporučio uz neku od svojih devojaka za zabavu (takođe jedan od unosnih biznisa gospodina biznismena), da bi kasnije počeo da mu dotura extazi, a i koku. Princ je zaglibio dublje nego što je bio svestan.
dve od tri devojke koje su sedele sa biznismenom
Jednoga dana, odnosno noći, u jednom od klubova u koje je zalazio, princ sretne čuvenog biznismena. Ovaj je sedeo u separeu, sa dve lepotice,  (vidi sliku gore) sa tompusom u debelim usnama, pečatnim prstenom, kravatom labavom, ponudio se da časti, oduševljen zabavom... (ups, pardon, zanela sam se, ovo je neka druga priča... ;)) Uglavnom, princ mu se pridruži za stolom, viski za viskijem, džoint za džointom, došlo se najzad i do šprica... Da ne bi pred gospodinom biznismenom ispao šonja, uze princ i to da proba. A biznismen se smejao u sebi – njegova osveta je konačno postignuta.

I tako se princ godinama mučio, kao ovisnik o heroinu. Plaćali su kralj i kraljica najskuplje klinike za odvikavanje. On bi se pomalo oporavio, ali ubrzo bi nastavljao po starom. Muku su sa njim mučili svi, ali pomoći nije bilo niotkuda. Sve dok ga jednog dana nisu pronašli u kupatilu, predoziranog. Život mu je visio o koncu. Majka i otac su kršili ruke. No, nije se dalo učiniti ništa. Tada kraljica odluči da preduzme poslednje mere. Pripremiše kriogenske kapsule koje su kupili godinama ranije, baš za slučaj ovako nečega. Tim naučnika je nadgledao čitav proces. Princa, njegove roditelje i još par najvernijih službenika staviše u kapsule sa namerom da ih uspavaju na sto godina. Tako i učiniše.

Godine su polako prolazile, za naše junake neprimetno, jer oni su spavali. Bankovni računi kralja i kraljice su rasli, jer su kamate bile visoke, iako je dosta toga odlazilo na održavanje njih u životu. Dvor je polako propadao, o njemu niko nije vodio računa. Postao je istorijski spomenik. Kraljičine divne manolo-blanik cipele su izlazile iz mode, kao što je zastarevala i kolekcija pc-igrica koju je kralj godinama sakupljao. Prošlo je sto godina...
princeza u slobodno vreme
Princeza (vidi sliku) susedne zemlje koja je studirala medicinu na Harvardu, postala je svetski priznati stručnjak za borbu protiv bolesti zavisnosti. Bavila se stotinama hiljada slučajeva i imala je uspeh sto procenata. Do nje je došao glas o princu i njegovim roditeljima koji spavaju stogodišnji san u kriogenskim kapsulama. Ona odluči da ih probudi i da izleči princa. Bila je izuzetno hrabra i požrtvovana u svojoj borbi sa advokatima, knjigovođama, računovođama, činovnicima i ostalom birokratijom koja joj se našla na putu. Trnovitim stazama je morala proći da bi došla do svih potrebnih dozvola i papira koji su joj trebali da bi joj dozvolili da probudi princa i njegovu svitu i da im reši njihov problem.

Konačno, posle mnogo muke i peripetija, to joj je i uspelo. Stigla je do princa. Kada ga je videla kako leži na onom stolu, onako beživotan, star preko stotinu godina, a opet tako mladolik, savladala ju je neka seta. Oči joj se napuniše suzama i ona shvati da će joj uspeh u tom poduhvatu doneti svetsku slavu. Kad se princ probudio, prvo što je ugledao bilo je lice lepe princeze pravo ispred svog. Bila je predivna. Tamnoputa, ali plavokosa, sa krupnim plavim očima i velikim... srcem, jel ;)

Ona ga, ushićena, poljubi i baci mu se u naručje. Oko njih se prolomi gromki aplauz, svih okupljenih. I ne samo njih, jer čin buđenja princa je prenosila i nacionalna televizija, te se broj gledalaca merio milionima. Kralj, kraljica i svi ostali takođe su probuđeni da nastave svoj život tamo gde su stali pre stotinu godina. Nekoliko nedelja dvor su konstanto opsedali novinari i fotografi. Svi odreda su gostovali u raznim emisijama na televiziji. Nijedan bolji i gledaniji tok-šou nije propustio priliku da pozove u goste princa i princezu ili kralja i kraljicu ili sve njih, dok su ostali ministri i konzuli gostovali po raznim lokalnim i manje značajnim televizijama.

Međutim, kao što to uvek biva, svakog čuda za tri dana dosta, pa tako i ovoga puta. Naš dragi princ i njegovi roditelji padoše polako u zaborav. Nastaviše svoje živote po starom. Princu nije bilo ni na kraj pameti da počne ponovo da koristi narkotike. Kralj i kraljica behu veoma srećni zbog toga. A šta je bilo sa princezom? Ako mislite da se udala za princa i živela sa njim srećno do kraja života, onda se veoma varate. Naravno da nije. Od celog tog slučaja ona je izvukla najveću korist. Pljuštale su stipendije i ponude za istraživačke projekte sa svih strana. Odabrala je najbolje i ceo svoj dalji život posvetila je borbi protiv bolesti zavisnosti. Postala je bogata i slavna i nije joj bilo ni na kraj pameti da se udaje i uništi svoj život.

Dakle, bio je to kraj srećan za svakog, osim za onog kontraverznog biznismena koga su nedugo posle prinčevog predoziranja uhvatili da prelazi semafor na crveno, te je svoje poslednje dane proveo u zatvoru, čekajući na izricanje kazne, koje je sudija odlagao što je duže mogao, sve dok ovaj nije umro od posledica pada niz zatvorske stepenice ili već tako nečega... 
Pravila se pametna LILY
u:
prosledi | Pametovanja (0) | Samo za pametne
17.1.2009 20:09

Htela bih sad kao u američkim filmovima, da ustanem ispred svih i da kažem, moje ime je Lily i ja sam internet zavisnik!!!

Prvo što uradim ujutro čim oči otvorim jeste da uključim komp. Dok odem do kupatila podigne se sistem, onda se konektujem na net i uz prvu jutarnju kafu gledam šta se sve izdešavalo dok nisam bila tu. Ima me na blogu i na nekom forumu...

Ne idem na posao. Uglavnom sam kući, obavljam kućne poslove i učim. Nemam muža ni dečka. Moji ukućani su ko na poslu ko u školi. Prijatelji dođu i odu, a ja ostanem uglavnom sama. Internet je zato lek. Komuniciram sa ljudima. I saznajem što-šta... jedna od tih stvari je da ljudi na tu komunikaciju gledaju različito od mene...

Dakle, shvatam ja da su 'sa druge strane' živi ljudi. Ljudi ostavljaju komentare i privatne poruke i postove. Savršeno sam svesna činjenice da to ne radi neki kompjuterski program i da u je reč 'virtuelno' totalno pogrešna. Svi smo mi ovde stvarni. Imamo svoje stavove, mišljenja, predrasude, ideje, interesovanja... I svi smo različiti.

Neki su pametni, neki su budale. Neki se prave da su pametni, neki se prave da su budale. Neki su stidljivi pa to kompenzuju činjenicom da ih niko ne zna, te lupaju svašta. Neki su prepotentni. Neki impotentni... Ma, kao i u rl. Znači razgovaram sa realnim ljudima u virtuelnom prostoru. Sa nekima se uklopim više, sa nekima manje. Sa nekima bih otišla na piće, na muziku. Sa nekima u shoping. Neke bih oterala u tri lepe materine. Sa nekim bih se smejala, sa nekim opet svađala. Sa nekim možda vodila ljubav, a sa drugim rat...

Na netu je lakše i lagati. Praviti iluziju. Glumiti. Izigravati nešto što nisi. Pretstavljati se lažno, kao neko drugi. Promeniti godište, pol, bračni status, nivo obrazovanja, mesto prebivališta... ma, skoro sve. Ali i u rl ljudi lažu i foliraju i to nije privilegija samo interneta. No, na ovu temu su magistrirali i doktorirali mnogi, pametniji od mene. Ja sam u stvari htela nešto sasvim drugo :))))

Dakle, iako su to ljudi koji komentarišu moje postove, iako ih ima i pametnih i glupih, i lepih i ružnih, i zaposlenih i dokonih, i mladih i starih, i ovakvih i onakvih, jednom rečju svakakvih, svi oni imaju jednu zajedničku karakteristiku – a to je da su meni nepoznati. Uprkos svemu do sad rečenom, koliko god ja sa njima komunicirala, svađala se, volela se, dokazivala se ili bilo šta, oni su i dalje stranci.

Ti ljudi ne znaju ko sam ja. Ne znaju šta me raduje a šta rastužuje, ne znaju šta mi se lepo danas desilo, a šta ružno. Ne znaju da li sam u problemima ili sam bezbrižna. Ne znaju da li me je neko uvredio ili iskritikovao ili pohvalio. Ne znaju da li sam se smejala ili plakala. Ne znaju da li sam sama ili u društvu. Ne znaju šta radim, čime se bavim, šta me zaokuplja, o čemu razmišljam. Da li sam pospana ili nervozna ili zanesena. Ti ljudi me ne poznaju. Oni znaju samo onoliko koliko ja odaberem da im kažem, pa i u to ne moraju biti sigurni...

I zato se ne nerviram kad mi neko nešto loše kaže. Ne nerviram se kad me pogrešno protumače. Ne pogađa me lično kad neko pomisli da sam prepotentna, ili glupa, ili bilo šta negativno. Ne brišem blogove niti demostrativno napuštam sajtove kad se neko tamo, meni nebitan, pravi da je neko i nešto, pa me uči stvarima koje znam ili me na fin način (misleći da ne kapiram) 'ebe u zdrav mozak. Moj blog je samo moja stvar. Pišem ga zbog sebe. Jeste, javan je, i mogu da ga komentarišu svi koji ga pročitaju. Ali oni komentarišu samo slova na monitoru, a ne mene kao osobu i ne doživljavam to lično. Staloženo prihvatam sve, i pohvale i pokude.

Jer real lajf odvajam od ovog, internetskog, i ma koliki zavisnik bila, i ma koliko vremena provodila za tastaturom i pred monitorom, ljudi koje znam u životu imaće prednost nad onima koje znam samo na netu i njihovo će mi mišljenje uvek biti merodavnije.   
Pravila se pametna LILY
u:
prosledi | Pametovanja (6) | Samo za pametne
2.11.2008 13:26
Užas! Ovo već postaje nepodnošljivo. Taj me čovek progoni!

Svako veče, kad pogasim sva svetla, tv i kompjuter, čim uđem u svoj topli krevet, eto ti njega! Tu je, u mojoj sobi, sa sve onim mantilom, tamnim cvikama i cool facom.


I lepo mu kažem, šta ćeš opet tu, Keanu darling, idi, snimaj neki film ili tako nešto. Ali ne, on neće, kaže dosta mu je Holivuda i glume i maski.

- Lily, my sweet Lily, - kaže on. – Ne znaš ti kako je tamo... džungla, bre!

I tako. Hoće da napusti sve. Sav taj glamur. I to sve zbog mene. Zaljubio se. I kupiće stan na Limanu i otvoriće neku trafiku ili menjačnicu ili već nešto slično, pa ćemo tako da živimo i uživamo. Danju ćemo raditi, a noću ćemo voditi ljubav do zore... Sve je on već isplanirao.

I lepo mu kažem, ne mogu ja biti s tobom, volim drugog. Ali ne smeta mu. Voli me dovoljno za oboje. I hoće da me slika. Ne dam, kažem, da me slikaš pa da me metneš na internet. Ma neću, hoću da te nosim u novčaniku, u džepu blizu srca.

Čudan neki čovek. Ne znam zaista šta nalazi na meni, osim što sam zgodna, lepa i plava ;)
I ma koliko se ja branila, ništa ne pomaže. Svake večeri je tu. Priča sa mnom. Nekad vodimo ljubav. Nekad me samo mazi i drži za ruku. Nekad se zezamo. Uspem da ga nateram čak i da se osmehne, što inače retko čini. Čuva svoj imidž kul frajera.


- Kako ti uspeva da dođeš svake večeri, - pitam ga. – Ipak je Amerika kilometrima daleko.

A on mi lepo kaže –  Svi smo mi u Matrixu, zar nisi to znala???


Btw, inspiraciju za ovaj post dugujem Đoletu i Nastasji ;) :D :D :D
Pravila se pametna LILY
u:
prosledi | Pametovanja (5) | Samo za pametne
29.10.2008 22:09
Danas me moja kuma pogleda pravo u oči i onako istinski iz dubine duše reče «Jebote, ti si stvarno magnet za budale!!!»
Povod (poslednji) za ovu njenu rečenicu jeste sledeće –

Izašla sam sa nekim drugaricama pre par nedelja. I upoznam jednog dečka. Platio mi piće, popričali nekih pola sata, razmenili brojeve telefona. Dečko sasvim običan i prosečan. I po izgledu i po ponašanju i po priči, po svemu sudeći – normalan. Već sutradan posle tog izlaska javio se sms-om. Ništa preterano i napadno. Običan, pomalo duhovit sms. I razmenimo ih tako nekih desetak tog dana i sledećeg i sledećeg i tako sve dok se nismo ponovo našli.



I tad proveli par sati onako opušteno. Šetali, bilo neko baš lepo veče. Pretrčavali preko Bulevara van pešačkog prelaza. Smejali se. Seli u neki kafić. Pričali. Sve vreme bio nekako baš prijatan. Nasmejan. Stalno me nešto dodirivao, štipkao, pipkao. Ne perverzno, nego nekako baš po mojoj meri. Odmereno.

Posle me zagrlio kad smo išli nazad. I poljubio par puta. I kad smo se opraštali na stanici rekao kako se divno proveo i kako jedva čeka ponovo da me vidi.

I onda ništa.

Ni poziv ni poruka ni ništa. Prošla dva-tri dana i ja rešim da se ja njemu javim. Inače, ne volim da smaram ljude. Najviše mrzim pomisao da će neko možda da prevrne očima kad vidi poruku od mene, pa je zato radije neću ni poslati. Ovog puta sam rešila ipak da ja prva prekinem ćutanje. Ne zato što sam se zaljubila ili  tako nešto. U stvari, najiskrenije, još uvek pokušavam nekog da prebolim, al ne ide mi najbolje. Zato se i jesam videla sa ovim dečkom, ne bih li uslugu samoj sebi učinila. No, nebitno... Uglavnom, pošaljem ja njemu sms, onako neobavezno, sa pitanjem «Živ li si ti?» On odgovori u haiku stilu – «Onako, a ti?» Ja kažem jesam, al pitam se jesi li ti, jer nešto se ne javljaš...

I to je sve. Eto. Dve nedelje prošle od tad. A od njega ni traga ni glasa. Razumela bih da smo ''spavali''. Rekla bih, ok, odradili šta smo imali, idemo dalje. Razumela bih i da se nismo ljubili. Rekla bih, ok, ne dopadam mu se, idemo dalje. Al ovako ne razumem. Ostavio me u nekoj nedorečenoj priči. Niti sam tamo niti 'vamo. Šta da mislim?



Pametno sam ja rešila onomad da apstiniram dok ne diplomiram. I javno to obećala da ću uraditi. I što se onda ne držim toga? Đavo bi ga znao. Sad se nešto mislim da rešim ja da apstiniram do kraja života. Da se malo posvetim duhovnim vrednostima?

Jer posle svega što mi se poslednjih meseci dešavalo, ništa više ne razumem. Mislim da će mi biti lakše da razumem konstruktivističku metateoriju i dr Ristića.

Prema konstruktivističkoj metateoriji iskustvo je samo posebna vrsta teorije, koju u dužem vremenskom procesu aktivno konstruišu subjekti saznanja. Konstruktivisti smatraju da bez određenog viđenja, referentnog sistema ili apriorne teorije, opservacija nije moguća. Predmet bavljenja konstruktivističke metateorije su anticipacije, a ne materijalni objekti koji postoje nezavisno od našeg čulnog iskustva.

Dakle, posle svih ovih dešavanja, mislim da ću nju lakše shvatiti nego te ljude oko mene koji rade to što rade, a ja nikako ne mogu da ih razumem zašto to rade!!!
Pravila se pametna LILY
u:
prosledi | Pametovanja (4) | Samo za pametne
  Naslovna strana | Napravi blog | Prijavite se