Bjeg od stvarnosti...

Dobro se sjecam prve pjesme koju sam napisala... doduse, ne sjecam se samog teskta ali povod je bila neka skolska proslava... poslije toga, doslo je do prvih zaljubljivanja, prvih ljubavnih pisama... prvih pravih pjesama...

Nasmijem se sad kad citam ono sto sam prije deset godina pisala... kako su to bile jednostavne, obicne rijeci... izraz osjecanja...

Najlakse mi se "isprazniti" kroz pisanu rijec... znam da problemi na taj nacin nece nestati ali meni ce svakako biti lakse... mogu odmah nakon toga i pocijepati papir, zapaliti vatru tim osjecajima koje sam iznijela ali ne radim to... cuvam sve sto zapisem jer znam da cu jednog dana nesto nauciti iz toga...

 

Ovo su trenuci od stvarnosti kad bjezim,

da istinu o bolu pretocim u srecu,

da pored tebe necu da budim se, ni lezim

da nikad nista sa tobom vise imati necu.

 

Ovo je moj san, kad sretna sam i sama,

kad tebe nema, k'o da nikad ni bilo te nije,

mozda je neko izmislio tu pricu o nama

a od mene je nije uspio da skrije.

 

Ovo su moje zelje, da nema te u meni

da cisto mi je srce i dusa mi prazna

da laz je da nekad i mi smo se voljeli

a sjecanje je najveca i najteza kazna.

 

Ovo je samo moje, ne diraj moj svjet

da sama budem, nije mi prvi put,

ne diraj u bol od srca mi otet

idi od mene, bilo kud.

 

Ovo je moj kraj, ljubav sam potrosila

nista vise nemam kome ja da dam,

za druge sam davno srce zatvorila

i samo jos zelim da odsanjam svoj san.

 

20.03.2006.

Pošalji komentar ::

Ovo me podsjeti na jednu moju pjesmu koju isto tako napisah sa neke svoje 22 godine... :)))


Ante mortem

Glas u noći što razdire biće,
Vuče me nazad u umrli san,
Preda mnom stari pakao niče,
Tama ljubavi što ne rađa dan.

Ne poznajem sebe, neću da postojim,
Sav duh moj rasut je u prah,
Nade nemam da tragam za boljim,
U meni živi neizmjerni strah.

Izgubljen tonem u željama bolnim,
Ples ukletog raste u meni,
Zloduh čežnje u mislima mojim,
Dušu mi predaje osuđenoj sjeni.

Obavijen tišinom vječne noći,
Dockan da nešto uzmem il’ dam,
Vapim za suncem što neće doći,
Dok posljednji put ostajem sam.

Mart, 2002.


A onda, preko noci, shvatis kako je zivot zapravo lijep, svane jedan dan topliji i suncaniji od svih do tada koji svojom svjetloscu iscijeli sve rane, izbrise sve tamne mrlje proslosti i vrati osmijeh na lice i srecu u srce... I krenes dalje, svjesnija, ispunjenija i sretnija nego ikad prije...:))