...
Nemam što je potrebno i nemam što je potrebno, na žalost ni ne želim da imam ali na žalost ni ne znam kako ću sa ovim što imam. Zbog ljudi u svom okruženju preživela sam juče kao jedan od najcrnjih dana u poslednje recimo dve godine...recimo da sam se bar tri puta sklanjala da bih otplakala i posle se vraćala sa osmehom, niko obično nikada ne primeti da je plakao neko ko nosi sočiva i kome je pogled uvek mutan i crven...jeee?
Zlopatila sam se sa tom knjigom koju je kolega, moj kolega broj jedan pa sto mesta prazno, pa u stvari sva mesta prazna do beskonačnog mesta, naručio zbog mene, čitam i besnim, pa čitam i besnim...u trenutku kada momak sklanja svoju pijanu majku profesoricu da je djaci ne vide dolazi mi da sve razlupam...
Ali ne odustajem sad kad imam još 40 strana...dolazi i seda pored mene i pored flaše sa gaziranom pišaćom sa svojim kulovskim osmehom...hoćeš ti malo...(ne, neću ni malo ni puno)...neću hvala ti i upućujem poluinvalidni osmeh kao da me nešto boli...odvrće šapom čep, hoće da ga gledam i radi to jako sporo, ja gledam nalepnicu i čekam da ode...konačno...nisi nešto?...ne, nisam nešto(nisi ni ti)
Pošalji komentar ::
<- Prethodna strana :: Sledeća strana -> |