Kao nedostiznu srecu pratim te mislima, kroz dane , sate, minute...
Volela bih da nije tako i da te umesto mene svojom lepotom zasipaju bubice, laste, suncokreti...
Da te moja usamljenost ne trazi, da mi ne nedostajes toliko, da mi nisi jedino bice blisko a nedostizno...
Pratim te s ceznjom od dana kad te sretoh kao zivot sam od toga da mi zavisi...
Putujem mislima do tuge, okupam se njome da opet u meni pobedi sreca sto imam snage i zelje voleti te tako beskrajno...
misljenja su podeljena pa se nezna ko pije a li se zna ko placa. neko vice da je pao s masa u opstoj guzvi, stihovi su melem za ranu a u dusi lom verovati nema kom jersve otislo u honduras
I eto istina se busi mi se ogledamo u ogledalu vremena
a ona usamljeno cuti mozda zbog straha od nje same ili nas sto je pogledom budimo i nedamo joj dasamo jos malo odrema prekrivena mesecinom u tihoj letnjoj noci
Čim je nedostižno, nije sreća. A nesreća ima koliko hoćeš. Sreća je kad je dotakneš ;)
Sreća je voleti...i sreća je kad znaš da prepoznaš granicu između radosti i tuge...
prelepo napisano Margo, pozz :)
" Ne moze svet da bude drukciji no sto je oduvek bio:uzbrdice i nizbrdice, tama i svetlost. Zivot je kao putovanje kroz mnogo tunela, poneki od tih tunela veoma je dug, cini se da nema kraja, ali kraj mora da postoji, valja samo do njega stici !"
"Trebalo je da dozive sve sto su doziveli, da se njihova krv i njihov duh natope sastojcima koje ranije nisu imali, da im misao dostigne odredjenu zrelinu a njihov ukus odredjeno iskustvo - pa da se privuku i spoje u jedno tako savrseno jedinstvo !"