Iz nedovršenog posta od juče,a očigledno je da je nedovršen,jer sam se taman pripremila da pišem ono što su nuri i kojak napisali,zazvonio je telefon,i ja sam u 24h,preko trenerke navukla jaknu,i odjurila do urgentnog centra.
Ne zbog sebe.Moj svekar star čovek 82 godine,bolestan od svega i svačega,dobio je neko krvarenje,njegova žena malo mlađa,ali potpuno nesnalažljiva zvala je i plakala kako umire.
Nije umro,ništa mu nije strašno bilo,pukao je neki kapilarčić i prestao da krvari dok smo stigli kod lekara.
Još se sve vreme šalio,kako čovek voli život,divim mu se.
I danas sam ga vodila kod lekara i uvek ću kad tako voli da živi,još me je naterao da njegovu ženu slažemo da smo bili kod neurologa.Sakrila sam uput,evo mi ga u tašni.To je naša mala tajna.
Kaže,debela jedna nema pojma,nećemo mi ni da idemo kod nje,ali nemoj nikom da kažeš.
I tako sam ja otišla u urgentni centar ne zbog sebe,nego zbog drugog,kako to i inače u životu radim.A moja rana?Samo što nije prošla,lepo sam ja to sredila,hidrogenom,povidonom i bivacinom,uvila zavoj,proći će.
Moj post nije poučan,ni umetnički,ni lep,ali morala sam da vam ispričam kako mi je bilo suđeno da odem u urgentni centar,ako ne zbog sebe,zbog svoje savesti.Jako sam bolećiva kad su stari ljudi i deca u pitanju.
A o onim blogovima,sa gramatičkim greškama u naslovu,sa grand paradom kao temom,neki drugi put.
Ma neka ih ljudi neka pišu šta vole,nisu krivi što im je ovo vreme pomerilo sva merila dobrog ukusa,a i ponašanja.
Moja namera nije bila da pišem za nekog,nego za sebe,kad sam sama,neraspoložena i tužna.Onda sam polako birala šta mi se sviđa a šta ne,na mesta koja mi se sviđaju odlazim,kao kod prijatelja na kafu,ova druga ne posećujem.
Negde komentarišem,negde ne,jer su već drugi izneli svoje mišljenje koje je slično mom,pa je glupo da se ponavljam.A što se mene lično tiče,niko ne mora da čita moje gluposti,i dalje ih (u glavnom ) pišem isključivo zbog sebe.
Sećam se svakog trenutka koji sam ovde provela,i pišći i čitajući.
To sam želela.:)))
