tiha se glazba provlači kroz sjene

drveća u parku u kome ona sjedi

i istu pjesmu šapuće vjetar

njišući zavjese juga...a tu je on

jednom su bili par

njihov je smijeh bio jednak

a pogled jedan

i čitav je svijet bio njihov dom

bitno je da smo zajedno, rekla bi

nije bitno gdje smo, dodao bi on...

tanka je granica od ljubavi do mržnje

govore ljudi oduvijek

i smijeh se za tren pretvori u lavež

a pogled počne vrludati u prazno

tražeći skrovište od netom prozrene

laži...

kaži, mi gdje si bila

dok sam te čekao s glazbom na tanjuru

i cvijećem na stolu

ne laži

kaži, mi gdje si bio

dok sam za tebe mirisala u čistom krevetu

i gledala kako izgaraju svijeće

bez naših uzdaha...

muk na sjeveru

tišina na jugu

a poznata glazba sjećanja vraća

i donosi tugu

za oboje

                 E.M. Mahulja/Krk