25/12/2007
Predstavljam vam jednog od najvecih stvaraoca Gotske knjizevnosti
Edgar Alan Po,Rodjen je u Bostonu 19 Januara1809. Americki knjizevnik, pesnik,urednik literarnih magazina....
Edgar Alan Poe je za zivota bio gotovo nepoznat, sve dok ga nisu otkrili t.j. njegova dela bodler i Valeri...kada postaje jedan od najuticajnih pesnika Amerike.....
Oca i Majku je vrlo rano izgubio. Oca 1810, a Majku 1811.Poe zivi u Ricmondu, a kasnije je poslan u Englesku gde je od 1815-1820 pohadja "Manor School".
Nikada nije legalno usvojen.

Bio je dosta problematican djak Izbacen je sa studija na Virdzinijskom univerzitetu 1826. zbog kockarskih dugova. Tada se i posvadjao sa svojim starateljom Dzonom Alanom koji ga se odrice...Vec sledec godine pridruzuje se vojsci, lagavsi o svom imenu i o straosti.Dogurao je do Vest Pointa, ali biva izbacen zbog neizvrsenja duznosti...
1833 zivi sa ocevom sestrom i zaradjuje prvih 50 dolara od pisanj, i to za kratku pricu "Poruka u Boci". I zapocinje karijeru kao pisac.
1835 Po se zeni trinaestogodisnjom rodjakinjom Virdzinijom Klem, koja od posledica tuberkuloze postaje invalid, te kasnije umire....Pesma"Anabel Li" je njoj posvecena...
1840 izlazi njegova prva zbirka prica "Price iz Groteske i Arabeske", koja sadrzi jedno od najpoznatijeg dela "Pad Kuce Aserovih", uskoro izlazi i njegovo najprodavanije delo"Skoljkareva Prva Knjiga"
1845 izlazi njegovo najbolje delo poema "Gavran" a u istom periodu izlaze njegova najpoznatija dela:"Ubistva u Rua Morgue,Ukradeno pismo"
1848, depresivan je. Pokusava samoubistvo...Nakon zabave jedne je na putu ka zarucnici nestao na tri dana...Kada se pojavio bio je u vrlo cudnom stanju...i 7.Oktobra 1849 Edgar Alan Po umire....

-
-
-
-
-
-
- Гавран
- (Едгар Алан По)
-
- Једном у час тужан ноћни, док размишљах, дух немоћни,
- над књигама које древну науку у себе скрише,
- бејах скоро у сан пао, а неко је на праг стао
- и тихо је закуцао, куцнуо што може тише.
- "Посетилац неки - шанух - куцнуо што може тише,
- само то и ништа више."
-
- Ах, сећам се тога јасно, беше зимње вече касно;
- сваки тињав одсев жара утваре по поду пише.
- Де чекајућ, срце снажим у књигама залуд тражим
- за Ленором бол да блажим. Име које подарише
- њој анђели, дивна драга којој име подарише
- анђели, ње нема више.
-
- И шум свилен, шумор тмурни, шум завеса тих пурпурних,
- неслућеном, чудном стрепњом обузима све ме више;
- да умирим срце рекох: "То зацело сад је неко
- на прагу се моме стеко, куцнувши што може тише,
- посетилац неки позни, закуца што може тише
- на врата и ништа више."
-
- Наједном ми стрепња мину и зурећи у тамнину:
- "Госпару ил госпо - казах - не љутите ви се више,
- бејах скоро у сан пао, неко од вас на праг стао
- и тихо је закуцао, куцнуо што може тише,
- да и не чух"... Тад ми руке врата широм отворише -
- само мрак и ништа више.
-
- И док поглед тамом блуди, бојазан ми пуни груди,
- слушајући, сањајући, снови ми се тешки снише,
- и загледан у тишину, самохрану пусту тмину,
- "О Ленора" реч једину, изговорих тихо, тише,
- "О Ленора" одјек врати што ми уста прозборише,
- само то и ништа више.
-
- Вратих се у собу своју а душа у неспокоју.
- И ускоро нешто јачи ударци се поновише.
- "На прозору, у капцима, мора бити неког има,
- мируј срце, да у њима видим какву тајну скрише,
- мируј срце да увидим какву тајну они скрише,
- ветар само, ништа више!
-
- И отворих капке тада, кад улете изненада
- лепршајућ горди Гавран из дана што срећни бише,
- господски га изглед краси, поздравом се не огласи,
- нити заста, нит се скраси, док му крила се не свише
- поврх врата, на Паладин кип му крила се не свише,
- слете, стаде, ништа више.
-
- Видећ птицу ебоносну, осмех тужно срце косну,
- због важног и строгог склада којим лик јој сав одише.
- "Мада ћубе черупане - рекох - плашљив ниси, вране,
- што сабласан трајеш дане сред жалова ноћи, кише -
- кажи каквим именом те силе пакле окрстише?"
- Рече Гавран: "Никад више."
-
- Зачудих се весма томе, одговору прејасноме,
- мада смислом речи ове мени мало јасно бише:
- ал признајем, нема збора, не чух таквог одговора,
- и не видех таква створа црних крила што се свише,
- звер ил тицу чија крила на Паладин кип се свише,
- с' тим именом "Никад више."
-
- Но Гаврану с' кипа бела та реч беше мудрост цела,
- реч једина с' којом му се мисао и душа слише.
- Нит речју том збор му преста, нит помаче он се с' места
- а у мени сумње неста: "Сви ме знанци оставише,
- одлетеће и он ко и Наде што ме оставише."
- Рече Гавран: "Никад више."
-
- Чувши, духом сав узбуђен, тај одговор брз, расуђен,
- "Стварно - казах - то што збори, реч једину никад више,
- ваљда рече његов газда, злом судбином гоњен вазда,
- док све мисли које сазда у један се припев слише,
- тужбалицу мртвих нада и дана што срећни бише,
- тужни припев: "Никад више."
-
- Али Гавран, створ стамени, тужну машту бодри мени,
- наслоњачу ја приближих вратима што могах ближе,
- и галве на плишу сјајне, мних знамење тако тајно
- у говору свом нејахно носи тица та што стиже,
- шта сабласна и одвратна, стара тица која стиже,
- мисли, гракћућ: "Никад више."
-
- Седећ, слутњом срце морих, и ни речи не прозборих
- тици чије пламне очи до срца ме прострелише:
- и у мисли занесена, мени клону глава снена
- са узглавља тог свилена где светиљке одсјај слише,
- прилећ неће никад више!
-
- А ваздух све гушци бива, као мирис да разлива
- кадионик којим анђо кади собу тихо, тише
- "Несрећниче - викнух тада - божија милост то је рада
- да ти душу спасе јада, успомену да ти збрише:
- пиј напитак сладак да се на Ленору спомен збрише."
- Рече Гавран: "Никад више."
-
- "Пророче ил створе вражији, ђаволе ил тицо, кажи,
- заклињем те небом склоним и Господом понајвише,
- дал' ћу душу намучену приљубити у Едену
- уз девојку озарену коју сви ми снови снише,
- уз Ленору којој име серафими подарише?"
- Рече Гавран: "Никад више."
-
- "Сад умукни, клета тицо, - скочих, викнух - злосутницо,
- у паклену ноћ се врати, у олуј и недра кише!
- С' тамом црно перје споји, белег лажи гнусних твојих,
- самоћом ме удостоји, врх врата не седи више;
- изглед и кљун твој уклони што ми срце ојадише."
- Рече Гавран: "Никад више."
-
- И Гавран, створење жално, седи стално, седи стално,
- крила му се око бледог Паладиног кипа свише,
- очи су му злокоб права, ко злодуха који спава,
- светиљка га обасјава и сен му по поду пише:
- душа ми се од те сенке што се њишућ подом пише
- спасти неће - никад више!
- Dragon
nisam mislila da ću ovdje ostaviti komentar :-) dobro te našla pošto i bezazleniji film progledam kroz prste a kamo li nešto što se zove horor....nooo E.A Poe...taman i tužan ili samo dubine srca i uma njegove? ....tko bi znao, ja mislim da je fenomenalan i ovom i drugim svojim pjesmama.
Kao sto kazes I taman i tuzan, ponekad shvacen, a vise puta ne. I zaista je fenomenalan. Sva njegova dela...
Imam jednu malu zbirku prica, kao i roman "Avanture Gordona Pima". Savrseno, avanturisticka prica zavijena misterijom na samom kraju....
Puno hvala na lepim recima i na javljanju.
Pozzz.
Dragon
Ama, pesma je odlična, samo, po mom dubokom uverenju postoji mnogo lepši prevod. Evo jedne strofe:
Prozorsku otvorih kuku, kad - uz lepet i uz buku
Kroza nj uđe gordi Gavran, svetih dana što već biše.
Nit da poklon glavom mahne, ni trenutak on da stane.
S likom lorda ili dame kroz moju se sobu diže
I na kip Palade sleti, što se iznad vrata diže.
Sleti, sjede, ništa više.
I sledeće:
Ovaj stvor u crnom plaštu nasmija mi tužnu maštu
Teškim, mrkim dostojanstvom, kojim čitav lik mu diše.
"Nek ti kresta jadno visi", rekoh, "kukavica nisi,
Strašni, mračni Gavran ti si, što sa žala Noći stiže.
Kako te na žalu zovu hadske noći otkud stiže?"
Reče Gavran: "Nikad više".
I tako dalje, i tako redom.
Uh zaista fenomenalno. Gde si skinuo taj prevod t.j. kako do njega doci?
Ja sam ga pronasao na Wikipediji....
Puno ti hvala na javljanju...
Dragon
volim njegova dela ,,Leanin grob,, inače postoji priča da ga je grobar koji je održavao njegov grob tri puta zatrpavao pa je jednom u strahu rekao,,gospodin Po nema nira ni na onome svetu,,
G A V R A N
Jednom jedne strašne noći, ja zamišljah u samoći,
Čitah crne, prašne knjige, što prastaro znanje skriše;
Dok sam u san skoro pao, netko mi je zakucao,
Na vrata mi zakucao - zakucao tiho - tiše
"To je putnik", ja promrmljah, "koji bježi ispred kiše",
Samo to i ništa više.
Ah, da, još se sjećam jasno, u decembru bješe kasno,
Svaki ugarak, što trne, duhove po podu riše.
Željno čekam ja svanuće, uzalud iz knjiga vučem
Spas od boli što me muče, jer me od Nje rastaviše.
Od djevojke anđeoske, od Lenore rastaviše,
Ah, nje sad nema više.
Od svilenog, tužnog šuma iz zastora od baršuna
Od ranije nikad znani užasi me zahvatiše;
Dok mi srce snažno bije, ja ga mirim sve hrabrije:
"Putnik moli da se skrije od te noći, bure, kiše.
Putnik kuca na ta vrata da se skrije ispred kiše.
Samo to je, ništa više".
Ohrabrih se iznenada, ne oklevah više tada:
"Gospodine, il' gospođo, izvinjenje moje stiže!
Mene teški snovi prate, a vi nježno kucat' znate,
Tako tiho i bez snage, vaši prsti vrata biše
Da sam sanjiv jedva čuo". - Tu se vrata otvoriše -
Mrak je tamo, ništa više.
Pogled mrak je prodret' htio, čudno zastrašen sam bio,
Sumnjajući, sanjajući, sni mi paklenski se sniše;
Nedirnuta bje tišina, znaka nije dala tmina,
Rečena je reč jedina, šapnuta od zvuka kiše:
"Lenora", šapnuh tiho, jeka mi je vrati tiše,
Samo to i ništa više.
Kad u sobu ja se vratih, celom dušom ja zaplamtih:
Nešto jači neg' ranije udarci se ponoviše.
"Sigurno", rekoh sebi, "to je na prozoru sobe moje;
Pogledaću trenom šta je, kakve se tu tajne skriše.
Mirno srce! Da vidimo kakve se tu tajne skriše. -
Vetar to je, ništa više.
Prozorsku otvorih kuku, kad - uz lepet i uz buku
Kroza nj uđe gordi Gavran, svetih dana što već biše.
Nit da poklon glavom mahne, ni trenutak on da stane.
S likom lorda ili dame kroz moju se sobu diže
I na kip Palade sleti, što se iznad vrata diže.
Sleti, sjede, ništa više.
Ovaj stvor u crnom plaštu nasmija mi tužnu maštu
Teškim, mrkim dostojanstvom, kojim čitav lik mu diše.
"Nek ti kresta jadno visi", rekoh, "kukavica nisi,
Strašni, mračni Gavran ti si, što sa žala Noći stiže.
Kako te na žalu zovu hadske noći otkud stiže?"
Reče Gavran: "Nikad više".
Začudih se tome mnogo, što je jasno zborit' mog'o,
Premda nejasne mu reči malo tog' mi razjasniše.
Al' priznati mora svako, ne događa to se lako
Da živ čovek gleda tako pticu što se nad njim njiše,
Životinju ili pticu, nad vratima što se njiše
S tim imenom "Nikad više".
Ali Gavran, sedeć' tamo, reč govori jednu samo,
Ko da duša mu i srce u tu jednu reč se sliše.
To je sve što on mi reče - dalje krila ne pokreće.
Tad moj šapat mir preseče: "Svi me druzi ostaviše,
Otići će i on kao nade što me ostaviše."
Tad će Gavran: "Nikad više".
Dok ja stajah još zatečen - odgovor bje spremno rečen.
"Nema sumnje", rekoh, "ova reč je samo trica, ništa više,
Od nesrećnog gazde čuta, kojega je sudba kruta
Pratila duž njegova puta, dok mu sve se pesme sliše
U tužaljke puste nade, koje teret u se zbiše,
Od 'nikada-nikad više'."
Al' taj stvor u crnom plaštu još mi u smeh goni maštu,
Ja naslonjač tad okrenuh bisti, gde se Gavran njiše,
Na baršun mi glava klone, a ja mislim misli one,
Stapam mašte tužne, bolne; kakvu meni sudbu piše
Ova strašna kobna ptica, kakvu meni sudbu piše
Grakćuć' stalno: "Nikad više".
Sedah tražeć' smis'o toga, ne govoreć' niti sloga
Ptici čije žarke oči moju dušu rasplamtiše;
Tako misleć' misli bolne, pustih glavu da mi klone
I u baršun da mi tone, kojim svetlo sjene riše.
Naslonit' se na taj baršun, kojim svjetlo sene riše,
Ona neće nikad više.
Vazduh tada k'o da gušćim stade, na me neki miris pade
K'o da anđel lakih nogu kadionik čudni njiše.
"Ludo", viknuh, "to su glasi, Bog će jada da te spasi
Bol i tugu da ti gasi, što te tako izmučiše.
Pij nepenthe da u srcu zaborav Lenoru zbriše."
Reče Gavran: "Nikad više".
Zli proroče, ne znam pravo da l' si ptica ili đavo,
Da li te je Satan posl'o il' te bure izbaciše
Sama al' ne zastrašena, u tu pustu zemlju sjena
U dom ovaj opsednuti - zaklinjem te, ah, ne ćuti,
Reci, reci ima l' melem jada što me izmučiše?"
Reče Gavran: "Nikad više".
Zli proroče, ne znam pravo da l' si ptica ili đavo,
Al u ime Boga po kom obojici grud nam diše,
Smiri dušu rastuženu, reci da l' ću u Edenu
Zagrliti svetu ženu od koje me rastaviše,
Anđeosku tu Lenoru, od koje me rastaviše?"
Reče Gavran: "Nikad više".
"Dosta ti govorit dadoh, crna ptico!" Tad ustadoh,
"U oluje divlje beži, što se kroz noć raskriliše!
Ne ostavi niti traga svojih laži kraj mog praga,
Meni je samoća draga - usne same dovršiše -
Iz mog srca kljun svoj vadi, nek ti trag se ovde zbriše!"
Reče Gavran: "Nikad više".
I taj Gavran, ćuteć samo, još je tamo, još je tamo,
Na Palade kip je seo, što se iznad vrata diže,
Oči su mu slika prava zloduha što sniva, spava,
Svetlost, što ga obasjava, na dnu njeg'vu sjenu riše,
Moja duša iz tih sjena, što mi celu sobu skriše,
Ustat' neće - nikad više.
Ovo je iz jedne stare, prašnjave antologije, ustvari - iz dve: jedna je hrvatsko izdanje (Sto pjesnika svijeta, čini mi se da je prevod od Šoljana), a jedna je srpsko (bez naslova, a prevod je čini mi se od Bože Šćepanovića, ako se ne varam). Pa, da priznam - i ja sam tu nešto karabudžio, ali samo neke sitnice.
:-)))))))
Tomislav;
Predivno. Predpostavio sm da je iz neke stare antoligije ili neki stari oprevod, jer su tada jos i gledali na kvalitet prevoda kao i na kvalitet dela, dok danas.....
Puno ti hvala na prevodu, sacuvacu ga....
Dragon