“Kao da je bilo nekad” u “jednoj zemlji seljaka na brdovitom Balkanu”

O rađanju rock 'n' roll-a

Bila je godina 1955, kad je znameniti engleski DJ Alan Freed prvi put upotrijebio riječ "rock'n'roll", kao izraz za "novu vrstu muzike", koja je rušila dotadašnje uvriježene šlager i jazz pozicije. Bila je godina 1956, kad je Bill Haley uzviknuo "Rock around the clock", u filmu o maloljetničkoj delikvenciji "Blackboard jungle", postavivši tako temelje za prvi rock standard. Od tada do danas, rock je prestao da bude samo muzički pravac, postavši načinom mišljenja, rada i života uopšte. Rock'n'roll kao bunt protiv učmalosti, kičerske ispraznosti i "od sedam do tri" konformizma, bio je duhovni sublimat koji je, od "My-ding-a-ling-a-ling" naovamo, omogućavao junacima ove i sličnih priča, ako ništa drugo, izbacivanje svoje kreativne energije, ličnu afirmaciju i usmjeravanje pažnje na sebe. Od te zaraze nijesu pobjegli ni oni iz prve, kao ni oni iz posljednje generacije rokera bivše nam domovine.

(citat preuzet od Željka Milovića, novinara i rock publiciste iz Bara, Crna Gora)

A kod nas? 

Sistem je bio zatvoren, većina pokusaja “oslobađanja” sankcionisana, ali je muzika živjela. Muzika je bila sve. Danas imamo obrnutu i zaista kontradiktornu situaciju – sistem je otvoren, demokratija je tu, oko nas, a muzičari pjevaju o nekim temama koje su na nivou početka intelektualnog razvoja homo sapiensa. Postavlja se pitanje: kako i da li uopšte sviraju, ako ovako pjevaju?

Rock’n’roll kultura u bivšoj SFRJ, manifestovana kroz različite oblike umjetničkog izražaja, zaokružena je u jedan cjeloviti sistem razmišljanja i djeloavnja. I to alternativnog. Uvijek se išlo i pozivano je da se ide “drugom stranom” (Štulić). Taj put je u mislima tadašnjih momaka i djevojaka dešifrovan kao jedna vrsta kreativnog haosa. Kao jedna vrsta “izbavljenja”, stvaranja svjetlije budućnosti. I sa tom energijom se išlo naprijed. I u mnogo težim vremenima nego što su ova sada, uspijevalo se preživjeti. Osnovni zadatak r’n’r je, korak po korak grabio ka svom ispunjenju. Ispostavilo se da je upozoravanje Milana Mladenovića da “imamo još samo par godina za nas” (1989) bilo uzaludan vapaj jednog “šašavog” momka. Ljudi ga nisu slušali – došlo je “dum dum” (1991). Danas nam je sve “ružičasto”, od ekrana, preko dnevnih novina do kreatora aktuelnog muzičkog ukusa. Danas se u pjesmi svi volimo, niko ne poziva na stvarne probleme. A i zašto bi kad ih, po njima, očgledno i nema.

Počevši od pionira domaćeg rocka koji su električnim gitarama parali vazduh krajem pedesetih i početkom šezdesetih (Siluete, Iskre, Crveni koralji, Bele vrane, Mi, Plamenih pet, Elipse...), preko utemeljivača (Korni grupa, Time, YU grupa, Drago Mlinarec, September, Buldožer...), preko mega selera (Bijelog dugmeta, Riblje čorbe, Bajage i Instruktora...), svima omiljenih novotalasovaca (Azre, Haustora, Idola, Lačnog Franza, Filma, Električnog orgazma, Prljavog kazališta, Pankrta, Šarlo akrobate...), do opskurnih ali ne manje zanimljivih (Doktor Spire i ljudskih bića, Lune, Gustafa, Gori uši Winnetou, KUD Idijota, Satan Panonskog) i mnogih drugih, čini se da lošeg benda i izvođača nije ni bilo. Moglo je samo biti da se u ličnoj percepciji neko doživi potpunije od ostalih. Ali se drugi nisu zapostavljali jer pored razloga ličnog ukusa, drugih nije ni moglo biti.

Bila je to muzika za ljude sa glavom. Uz nju se moglo dobro razmisliti o svijetu u kome smo se našli, a da se pri tom ne zaboravi mrdanje kukovima. Jer kako Crvena Jabuka napisa na omotu svog prvog poratnog albuma:

Nadamo se da vas do sad nismo razočarali i da ćete opet u nekoj pjesmi, u nekom stihu, nekoj riječi ili tek tonu, pronaći dio sebe, dio života u kojem ste se našli, jer svijet u kojem živimo, malo je lijep, malo nikakav, ali jedini kojeg poznajemo."

Ove stranice su posvecene tom vremenu, koje, ako iole držimo do sebe ne smijemo zaboraviti, jer – bar djelić istorije leži još uvijek u nama. Ove stranice su posvećene pravu na drugačije razmišljanje i djelovanje.