24/5/2006 - a dancer

look what a woman can do with her body...

18/5/2006 - Half a Person

16 May 2006 - Call me any anytime...

Ceo dan se vrtim u krug. Cega god da se dohvatim, ne ide mi. Od inspiracije ni traga, ni glasa. Zato molim, ako me neka muza cuje, please, call me any anytime...

Call Me - Blondie

Colour me your colour, baby
Colour me your car
Colour me your colour, darling
I know who you are
Come up off your colour chart
I know where you're coming from
Call me on the line
Call me call me any anytime
Call me my love you can call me any day or night
Call me
Cover me with kisses, baby
Cover me with love
Roll me in designer sheets
I'll never get enough
Emotions come I don't know why
Cover up love's alibi
Call me on the line
Call me call me any anytime
Call me oh my love
When you're ready we can share the wine
Call me
Ooh, he speaks the languages of love
Ooh, amore, chiamami chiamami.
Oo, appelle-moi mon cherie, appelle-moi
Anytime anyplace anywhere anyway
Anytime anyplace anywhere any day, anyway
Call me my life
Call me call me any anytime
Call me for a ride
Call me call me for some overtime
Take me out and show me off
Put me on the scene
Dress Me in the fashions of the nineteen nighties
You're the man no in between
I know what you words can mean
Call me call me any anytime
Call me for a ride
Call me call me for some overtime
Call me in my life
Call me call me in a sweet design
Call me call me for your lover's lover's alibi
Call me on the line
Call me call me any anytime
Call me...

14 May 2006 - Disaster

Danas smo imali jedan od onih dana kada nije trebalo ustati iz kreveta...

Sve je lepo pocelo, kavica i kroasani, rano budjenje, spremanje stana i grickalica za vecerasnju zurku, pa malo ovo, malo ono, kako to vec biva kad ste u odlicnom raspolozenju i oboje kuci... khm.

I, oko pet popodne, taman fenirala kosu i odlucila sta da obucem, neda mi djavo mira i odlucim da odvedem pse u setnjicu, ali onu veliku, kroz neka polja psenice do malog jezera pored neke stare normanske crkve, moje omiljeno mesto (a i njihovo). Inace imam dva psa, jednu polu-dingo devojcicu (to ja njoj tepam, ima oko 10 godina) sa kojom sam prosla sito i reseto i smatram je najboljim drugom ever, i jednog decka, trkaceg hrta kojeg smo usvojili u Decembru (doticnog mozete vidjeti na slici gore).

Elem, sve je bilo super, cvece, polja prepuna zutog, ma onako pravi engleski krajolik da samo sednes na sred kamenog puteljka i divis se kooperaciji coveka i prirode, ptice cvrkucu, milina jedna. Lupam se u glavu (opet) sto nisam ponela foto aparat, nema veze, drugi put cu. I odjednom ovaj doticni baksuz primeti nekog ogromnog zeca, poleti za njim (mislim, mali trci da to uopste nije smesno, tako da ga nikada ne jurim, uvek se vrati sam) i nestade u polju. Nakon jedno 6 minuta, ja se vec zabrinula, mali dingo obigrava oko mene, kao, sta sad da radimo, kad eto njega u formi bele tocke polako nam prilazi iz daljine. Pognute glave, polako hoda, ja reko zna da je zabrljao. Kad tamo, sapa mokra od krvi do kolena. Sta??? Isuseboze, koje je to krvarenje bilo, mislim, neopisivo. Samo lije li lije, ne moze se ni videti kolika je rana niti gde. Sreca njegova, radila ja na Vaskularnoj davno, i naucila cari elasticnog zavoja i pritiska na ranu, ali kako i gde to sad da nadjem na sred poljane, 2 km daleko od auta. Ok, srecom, nosila sam neku rastegljivu suknju i uspjela njom to povezati sto sam bolje mogla, i odlucivsi da nema teorije da ga tolikog ogromnog nosim sve do auta, polako smo se gegali putem ostavljajuci potok (ne preterujem) krvi za sobom.

Zovem ja najdrazeg da mu kazem sta nam se desilo i on me lepo uputi da potrazim kutijicu za Prvu pomoc ispod suvozackog sedista u autu i na momenat svi problemi su mi bili reseni. Jos i imam bocu vode da to sve lepo operem. Aha. Znate kako ljudi odu u regress kad su pod stresom, pa se nadju u nekoj 12-toj godini svog zivota i reagiraju kao tada? Jebi ga, ja sam sa 12 zivjela u Jugoslaviji, gde se vozilo na desnoj strani i suvozacko mesto je bilo na desnoj strani. Nakon bezuspesnog razbacivanja stvari po autu bespomocno trazeci kutijicu pod pogresnim sedistem primetila sam da se doticni vec popeo u auto i poprskao sa krvlju sve i jedno sediste, stakla, volan... Uzas.

Srecom, najdrazi nas je vec cekao u dvoristu sa lavorom vode i zavojima kad smo se konacno dokotrljali do kuce. Rana je izgledala grozno i nismo uspeli zaustaviti krvarenje, znaci on i ja pravac veterinar, a najdrazi ostaje da doceka goste i opere auto koji je poceo smrditi na mesnicu. Muke moje.

Oko pola devet, kad sam svima vec ispricala sta se desilo, i oprala sebe, robu i rucnike, veterinar (kraljica od zene, jako je sposobna i divna) nas je nazvala da nam kaze da se probudio iz anestezije, da je presekao arteriju, venu i pola tetive, i da ce morati imati zavoj 10 dana ali da je operacija dobro prosla. Idemo po njega sutra u devet ujutro.

I eto tako, ja krivim Kameno doba u Engleskoj i sve one flint tools koji su svuda okolo, poluzakopani u zemlji i ostriji od hirurskog skalpela, bar tako kazu. Ili one divlje ruze koje rastu kao zivice i imaju ogromno trnje koje mu se mozda zabolo u nogicu. I sebe sto divljam kad ne trebam. I doticnog jer me ne slusa kad ga zovem da se vrati.

U svakom slucaju, bio je mali hrabrica, nije ni jednom zacvilio i bio je jako good boy kod veterinara.

A ja sam ispratila goste, oprala sudje, poslala najdrazeg na spavanje, pricala sa celom familijom, procitala nekoliko blogova, uzela dva Valijuma i jos uvek ne mogu da spavam...

26 April 2006 - Work of Art

Jako sam busy, jako sam busy, jako sam busy...

Moja mantra za proslu a cini mi se i ovu nedelju. Pih!

Ne znam gde mi je glava a gde dupe od svih obaveza koje sam, po obicaju, odlagala do zadnjeg. Dobro, moglo bi biti i gore.

Mogla sam sve ove dane biti na poslu, u bolnici, sa pacjentima, vracajuci se kuci nakon 14 sati rada, tiho se raspadajuci od ljudskih problema, bolova i smrti. Ponekad pomislim da mi uvek treba neki novi projekat, pogotovo sad kad znam da zbog sopstvenih srecnih okolnosti sedim kuci i zabavljam se redovnim zivotom umesto da vracam svoj dug drustvu koje me je skolovalo sve ove godine. Narocito sada kad im trebaju doktori vise nego ikada. Ali to je jedna sasvim druga prica kojoj cu se vratiti kad mi normalan zivot dosadi.

Daklem, u pokusaju da ne ostanem bez prijatelja, porodice i mnogo cega drugoga, odlucih se baciti na posao. Projekte sa drugaricama koje obecavam ispostovati vec mesecima, posete porodicama, prevodjenje prica da ne zakasnim na majski deadline. Treba tu uglaviti i vedzbanje, kuvanje, setnjice, dragog, frizera, obnovu garderobe, prekopavanje i sadjenje baste, ufff... Jel' dosta?

Izgleda da nije.

I onda mi se desi da mi neko baci malu mudrost i seti se mene.

Prijatelj koji me razume kao retko ko. Ne cujemo se cesto, jer on zivi daleko, ali ima neki obicaj da mi se javi kad mi je to najpotrebnije. Ovaj put me je podsetio da je trik u kombinovanju jednostavnog i komplikovanog, na jedinstven i originalan nacin.

Znajuci koliko mi nedostaje ona kratka pauza, u kojoj se setimo da uslikamo tu procvalu visnju ili svog novog psa, da ostanemo u kupatilu tih pola sata duze i isprobamo novu frizuru ili napravimo piknik na travi iako imamo rucak od juce.

Art is not a waste of time.

Thank you Pedja...

These egg shells were cut with a high intensity precision Laser Beam.

This gives a very good idea of what can be achieved with a Laser Beam. From this can be surmised what laser surgery performed on one's eye is all about. Is it any wonder how one's vision can be improved in just a few moments? Science is sometimes wonderful, and it's still on the frontier of gaining new knowledge.

It's incredible what can be done with an eggshell and a Laser Beam.

"A true friend is someone who knows you're
a good egg even if you're a little cracked."

20 April 2006 - Krug

Izvesna mama koja voli macke me je podsetila na moj dom. Nisam tamo rodjena. Cak tamo nisam nikada ni zivela duze od tri meseca za redom. Ali to je jedino mesto na ovoj planeti gde se osecam kao kod kuce. Moj mali krug.

Naime, rec je o jednom predivnom malom ostrvu u sred Jadrana, dvadeset minuta voznje barkom od Sibenika. Neverovatno ali istinito, kad sam prvi put usla u kucu u kojoj je moj dragi Englez odrastao, na zidu u trpezariji sam videla drevne pomorske mape upravo tog dela planete. Samo sto se Sibenik tada zvao Sibenico, a ime ostrva ne smem otkriti jer ostrvljani ne vole najezde turista.

Kad sam prvi put dosla, nakon mnogo godina, jedino sto se promenilo je cinjenica da me moja kompa nije docekala vristeci na rivi. Iako je tamo bilo more ljudi, od kojih su me cak neki i prepoznali, u gomili nisam pronasla Zlatku, Moranu, Mimu, Vjeru, Srdju, Anu ni Nikolu.

Ovaj put mog milog deke vise nije bilo... Nije docekao dan kada smo se dogovorili doci. Njegov duh je odlepsao svega tri dana pre nego sto smo se trebali naci u nasoj prestaroj kamenoj kuci na vrhu brda. Ovaj put smo se sami morali boriti sa skorpionima u kupatilu i nositi lubenice od 15 kila skroz iz Sibenika.

Ma svih sedam dana smo bili pjani. Nista nismo smeli platiti u njegovoj omiljenoj kafani. Niko nije mogao da veruje da je Zavisa zaista otisao. Ni mi. Kao ni da smo, baksuzi, propustili famoznu "Srdeladu" o kojoj sam sanjala godinama. Ove godine smo samo imali privilegiju gledati bocanje ispred kafica koji drzi muz moje komsinice Valentine, i slusati dobru staru muziku nase mladosti.

"Aj opet EKV!"

"Nemoj, daj Chorbu, dosadila si i ovim muhama zunzarama!" Alen je bio jedini od mog starog drustva na koga sam naletela. Ali on je neka sasvim druga prica.

Od Morane ni traga ni glasa.

"Ma bila je tu prije misec dana, nije ti ona vise na Vili, tu kucu je prodala nekom Amerikancu za brdo novca, svu nam je borovu sumu posjekao!"

"Ona ti sada ima dite... a kad ce tebi nesto malo trckarat pored nogu?"

Dite? Prodala je... Vilu??? Moja naj naj frendica, sa kojom sam vezbala koreografiju uz Pet Shop Boys na balkonu stare rimske vile koja je bila u njenoj familiji stolecima? Kazu da radi na televiziji i da retko dolazi. Teska vremena, prijatelju moj...

Ipak, kamp na Vili jos uvek stoji. Pili smo pivo sa Alenom svaki dan i prisecali se nekih boljih vremena. I smejali se turistima koji bi dosli prespavati u kampu, koji je naravno zatvoren za sezonu, pa zavrsili spavati na kamenoj plazi. Ipak nisu bili lose face, cak su doneli i svoju travu ;)

Voznja brodom do Sibenika mi je uvek bila tuzna. Ili sam na putu do placa, gde mi se u principu ni malo ne ide, ili sam na putu "kuci", gde god da to bilo.

Moracu pricekati dudove i Srdeladu jos koji mesec. Na zalost, nikada vise necu videti borovu sumu na plazi niti se odmoriti na hladnom kamenom oltaru u sred iste. Mozda cu opet naleteti na svoju staru ekipu.

U svakom slucaju, jedva cekam da se vratim doma.

15 April 2006 - Obrati paznju na posljednju stvar

Nije ovako nesto lako objasniti jednom Englezu...

Obrati paznju na posljednju stvar

obrati paznju na posljednju stvar
i legni tu kraj mene
zaboravi na sve sto znas
opusti se sad
ne traci svoje vrijeme
ja te volim
volim da ti pogadjam sne
i ne razumijem zasto te smeta
ne mari za to
obrati paznju na posljednju stvar
i sjecat ces se dugo
povuci jos dim
udahni volju za put
i uzmi moju ruku
ja te volim
volim da ti pogadjam sne
i ne razumijem zasto te smeta
ne mari za to
obrati paznju na posljednju stvar
zadrzi me u sebi
osjecam da lutam kroz terase svjesti
nesto se u meni dijeli
ja te volim
volim da ti pogadjam sne
i ne razumijem zasto te smeta
ne mari za to

Azra

13 April 2006 - Please, don't forget your animals!

Toliko sam besna da je bolje da nista ne pisem. Sramota me je. Tuga mi cepa srce.

Secam se nasih seljaka koji su kucice drzali na lancu ceo zivot. Secam se kad su isti mom dedi govorili da sam luda jer svog setera setam na lancu kroz selo na putu do poljane gde smo se igrali.

Secam se urlikanja izgladnelih pasa na minus 15 u bloku 19-a 2004-te godine. Secam se sebe tada kako sam ih trazila sa dzakom punim garderobe i pravila im tople krevete po coskovima zgrada i hranila ih dvaput na dan. Secam se zadriglih dripaca koji su me zvali "seko" i "lepotice, dodji 'vamo, ja sam gladan" i gledali me kako ih hranim. Stajali su coporativno, obrijani do glave, u preskupim zimskim jaknama na kosarkaskom terenu. Secam se kako sam, tresuci se, pobegla kod bake u Zagreb iste veceri kada sam sa muzem pomogla starcu koji je polomio kuk u sred mog bivseg bloka, i lezao na ledu satima a ljudi samo prolazili pored njega kao pored crkotine.

Secam se i maltretiranja ciganske dece sa kojom sam se igrala kad sam bila mala. Tada sam prvi put cula rec "kurva". Naime, to sam bila ja, sa svojih nepunih 10 godina, i to "ciganska".

Cujem da je poplava u dalekoj mi Srbiji. Da imovina propada, ljudi gube krovove nad glavom. Cujem da se verni psi cuvari i macke bez kojih bi nas sve pojeli pacovi dave u poplavi ili crkavaju od gladi, zaboravljeni od njihovih "ljudi".

Sramota me je. I tuga mi cepa srce.

Nikada necu zaboraviti Ghandi-ja, ni njegove reci:

"The greatness of a nation and its moral progress can be judged by the way its animals are treated."

30 March 2006 - Asthma (treci deo)

“She stopped breathing! Oh my God, please, help!” glomazna zena je pokusala da se sagne i prodrma malu devojcicu koja je lezala na betonu ispred kuce.

Angelina se iznenadila da je nije pre primetila i potrcala prema njima.

Dok je zena pokusavala da objasni, gubeci dah, Angelina je kleknula pored malog nepomicnog tela.

Mrsava, visoka devojcica od trinaest godina, bleda i hladnih ruku, je lezala zatvorenih ociju. Opipavsi joj puls koji je bio veoma ubrzan i slab, Angie ju je okrenula na stranu, kako je nedavno naucila na obaveznom kursu za Prvu Pomoc koji su svi morali proci u prvom semestru. Primetila je da joj se grudi uopste ne pomeraju i da pokusava da dise ali joj se dah zadrzava u grlu, gde joj se koza ulubljuje ocrtavajuci traheju. Malene usne su pocele da plave.

Zena je i dalje vristala histericno, pokusavajuci da objasni da je to kcerka njene drugarice koja je jos uvek u poslu, svako malo ocajavajuci i kriveci sebe. Devojcica ima asmu, i raznorazne alergije, i pre pola sata pocela je otezano da dise uprkos dodatnim dozama Ventolina koje joj je ona dala. Nakon toga je samo kolabirala ispred kuce. Ne, ona se nije setila da zove Hitnu Pomoc, pokusala je da zove svoju drugaricu koja je otisla na pauzu i odlucila da ceka dok se ona ne javi, medjutim, dete je odjednom prestalo da dise i tada je pocela da vristi.

Potpuno smirena, kao da je to uradila hiljadu puta pre, Angelina ju je poslala po telefon i rekla joj da nazove 000, nakon sto je proverila prstom da li su devojcici prazna usta i poslusala pluca golim uhom ustanovivsi da su zlokobno tiha. Odlucila je da je najbolje da ne ceka da dodju ambulantna kola, nego da uzme devojcicu na ruke i pocne da trci prema bolnici, koja je bila udaljena svega par minuta.

Uzevsi dete u ruke, noge su pocele da joj drhte pod tezinom mlitavog decijeg tela. Uplakana zena je izasla iz kuce i prislonila joj slusalicu na uvo. Na drugoj strani veze je bio operator koji je hteo da zna sta se desava.

“I have a thirteen year old child, probably acute asthma attack. She’s unconscious and not breathing. I’m going to carry her to the back of Monash Medical Centre, we will be there in less than 5 minutes. Call Paediatric Resuscitation team immediately and tell them to meet me there, NOW!” i pocela da trci.

…

Jedini zvuk koji je cula je bilo njeno ubrzano disanje. Pejzaz oko nje je prolazio kao u slow motion. Osecala je neverovatnu bol u rukama, koje su trnule, i molila boga da joj devojcica ne ispadne iz narucja. Iako je trcala najbrze sto je mogla, cinilo joj se da svaka tri koraka koja napravi je pomere svega pola metra unapred. Nije se usudjivala da pogleda lice malog deteta, usmerivsi svu svoju snagu i koncentraciju na sledeci korak, pa onda sledeci, i tako, cinilo joj se, u nedogled.

Najzad, kapija ! Skrenula je sa puta i proletela kroz otvorenu metalnu kapiju bolnice i razdrmala glavu pokusavajuci da razbistri pogled. Nastavila je da trci prema sporednom ulazu ocajnicki se osvrcuci oko sebe u nadi da ce spaziti nekog od osoblja.

Petoro ljudi u plavim uniformama, mobilnim bolnickim lezajem i instrumentima su im trcali u susret. Uzevsi joj dete iz ruku okruzili su krevet i trceci prema bolnici polako nestali u velikoj zutoj zgradi.

Jedna medicinska sestra je ostala sa njom, pazljivo slusajuci i zapisujuci sta je Angelina govorila.

“Don’t worry honey, we’ll take it from here.” rekla je odlazeci “come by later, in about an hour or so, to see how she is doing.”

…

Kao u snu, Angelina je odsetala do kuce od koje je malopre trcala, cinilo joj se, satima. Zena je sedela na ivici stepenica i plakala sa telefonom u krilu, cekajuci poziv svoje drugarice.

“She’s in the hospital now. They will be expecting you there as soon as you can make it. She was alive when I last saw her, 5 minutes ago, don’t worry, she’ll be allright.” rekla je nadajuci se da je u pravu i pokusala da ohrabri slomljenu zenu prijateljskim stiskom ruke.

“You need to tell her mum where she is, ok? Don’t worry, you have done well.”

Ispracuci pogledom gegajucu uplakanu zenu koja je uzurbano hodala prema bolnici, polako je krenula prema supermarketu.

…

Kasnije te veceri, dok je uzbudjeno prepricavala dogadjaje tog dana Andrei, jeduci svezu hladnu lubenicu bez kostica, po prvi put je osetila nervozu i strah. Secala se svojih automatskih reakcija, devojcicinog lica i svojih utrnulih ruku.  Iako ju je obuzeo neverovatan umor i bol u misicima, odlucila je da ode do bolnice i proveri da li je devojcica prezivela.

U cekaonici na`Hitnoj, naletela je na jednu od sestara koja ju je prepoznala.

“We were wondering where you were” rekla je nasmeseno “come and see this.”

U jednom od kreveta u Resuscitation Area, mala devojcica je sedela u krevetu sa maskom kiseonika na licu, i drzala ruku svoje mame koja ju je nutkala vecerom. Pored njih je sedela zena koju je Angelina prvi put videla ranije tog popodneva i nesto pricala. Monitori su se oglasavali urednim sporim tonovima, infuzija je sporo kapala kroz razne cevcice koje su okruzivale prelepo dete duge svetlosmedje kose, rumenu u obrazima.

Obuzela ju je neverovatna toplina dok su joj suze navirale na oci. Placuci na ramenu medicinske sestre koja ju je snazno zagrlila, po prvi put je upoznala osecaj spasavanja ljudskog zivota.

“What is your name honey? Give me the telephone number, I’m sure that her mum wants to thank you.”

Nakon kratkog razmisljanja, gledajuci prelepu scenu netaknute male porodice, takve geste su joj se ucinile suvisnim.

“Don’t worry about me.” rekla je “I’ll probably run into them at some point, I live just down the road. Just make sure that they know what to do next time, heaven forbid it happens again.”

“I understand” sestra je rekla snazno joj stezuci ruku “Don’t worry, we will… And you will make a wonderful doctor one day.”

Opijena srecom, izasla je iz bolnice sa rukom svoje najbolje prijateljice oko struka, i osetila da koraca nekim drugim, boljim nogama u neizvesnu buducnost. 

THE END 

(copyright Lara Rossa 2006)      

29 March 2006 - Asthma (drugi deo)

Sledecih godinu ipo dana, Carly i njen mali sin su postali izbeglice, selivsi se iz stana u stan, grada u grad, pokrajine u pokrajinu.

Svi njeni pokusaji da izbrise ime oca sa Markovog izvoda iz maticne knjige rodjenih su pred zakonom bili bezuspesni. Njegovo prezime je moralo ostati Orlini do njegove osamnaeste godine, kada ce ga moci sam promeniti. Do tada, to bi se moglo uciniti samo uz pristanak njegovog oca.

Roy-u ih nije bilo tesko pronaci, jer je Mark bio cest pacjent u velikim bolnicama, zbog mnogobrojnih infekcija, krvarenja i ozbiljnih problema sa probavom. Sve sto je trebao uraditi kada bi saznao u kojem gradu zive je bilo nazvati svaku vecu bolnicu koja ima odelenje za pedijatriju, predstaviti se kao detetov otac i saznati kada i da li mu je dete primljeno.

U pocetku, Carly je bila ocajna i sama. Prestala je brojati koliko puta je morala zvati policiju kada bi joj Roy dosao “u posetu”, koliko puta se smrzavala napolju sa bolesnom bebicom u rukama dok je on vristao trazeci ih oko kuce, koliko je puta promenila namestaj ili jednostavno nestala u neki drugi grad.

Svaki pokusaj policije da ga uhvati na delu je bio bezuspesan jer bi uvek dosao sa dvoja kola, jedna u kojima je bio on i ostale siledzije i druga koja bi drzao malo dalje od njene kuce kao izvidnicu. Kada bi se policija pojavila, uvek bi nasli unisten stan i izbezumljenu mladu majku sa detetom, ali od siledzija ni traga ni glasa. Koristeci kriminalno iskustvo koje je imao, Roy si nikada nije dozvolio da ostavi otisak prstiju ili popusenu cigaretu na mestu svog zlocina. Legalno, sve je ostalo samo sumnja.  

Na kraju je odlucila da se vrati u svoj rodni grad. Uz podrsku svoje porodice i pomoc jedne svoje bivse prijateljice koja je jos uvek bila udata za Roy-evog brata i potajno joj javljala kad god bi saznala da je Roy na putu prema njenoj kuci, nastavila je da se bori sa situacijom kako je najbolje mogla i umela.

Kad se Angelina preselila u stan iznad u zgradi preko puta bolnice koja je bila blizu fakulteta, ona joj je postala jos jedan saveznik.

Znajuci da ju je Roy cesto pronalazio kod familije ili prijatelja kad bi pokusala pobeci sa bebom u momentima njegovih izliva besa, Angelinin stan je postao savrseno mesto za malog Marka da se sakrije. I on, kao da je znao, nikada nije plakao u tim momentima, cuvajuci tajnu sa razumevanjem deteta koga je zivot vec naterao da odraste i odrekne se bezbriznog detinjstva.

Angelina je upravo te godine upisala prvu godinu medicine. Nakon dosta truda i neprospavanih noci, ostala je usamljena u velikom gradu.

Njena cela familija se preselila u drugu drzavu zbog ocevog novog posla, i ona se nasla sama, u malom stanu, bez kola, sa najboljom drugaricom koja zivi dva sata klackanja po vozovima i pola sata hoda daleko od nje.

Predavanja su bila skoro nadrealna za Angelinu. Iako je znala engleski odlicno na papiru, veoma tesko je razumela gradivo prepricavano akcentom australskih profesora, tako da je mnogo slobodnog vremena provodila sama kod kuce prevodeci polurazumljive zapise uz pomoc mnogobrojnih knjiga.

Cesto bi sedela sama na terasi studentskog kafea sa vokmenom na usima pijuckajuci najjeftiniju kafu, kao u nekom drugom svetu, pozdravljajuci ljude sa njene godine samo kratkim pogledom i osmehom. Zivela je za vikende, koje bi provodila u kuci svoje najbolje drugarice slikarke, koja je jos uvek zivela sa roditeljima, uzivajuci u cavrljanju, toplini i gibanici od kromplira koju bi joj Andreina mama uvek celu spakovala da ponese kuci, pritom joj prigovarajuci da je premrsava i uvek je pozivajuci da dodje sto cesce.

Iz razmisljanja ju je prenulo tiho kucanje na vratima njenog stana. Nije ni primetila kada je buka odozdo prestala, ali sada se samo culo brujanje kola u daljini i cvrkut ptica.

Na vratima je stajala Carly sa svojom mladjom sestrom i pobednickim osmehom.

“The bastard is gone!” rekla je pobedonosno uzimajuci malog Marka iz Angelininih ruku.

“Was he ok?”

“Like an angel…” Angie je odgovorila pomilovavsi ga po crnoj razbarusenoj kosici dok je sanjivo otvarao oci.

“Do you need some help with cleaning?”

“No, thank you darling, you’ve done so much for us already” Carly je rekla sa suzama u ocima uzimajuci svoju bebu u narucje “ my sis is here, we can deal with it. You go study and come over later for dinner, I’m buying Chinese tonight.” namignula je i posla niz stepenice.

…

Angelina je pogledala kroz prozor i odlucila da je vrucina malo popustila. Pogledavsi u prazan frizider, obukla je svoje omiljene farmerke u raspadu  majicu bez rukava i patike, kontemplirajuci polusatnu setnju do obliznjeg supermarketa da kupi svezu lubenicu i kokice. Bacivsi pogled na svoj radni sto prepun papira, odahnula je znajuci da je petak i da joj veceras dolazi Andrea u posetu, sto joj je u poslednje vreme bio jedini odusak od ucenja.

Hodajuci polupraznom ulicom, udisala je mirise leta punim plucima, lenjo pruzajuci nogu pred nogu. Cak i za ovo kratko vreme u novoj zemlji je naucila da se sporije krece leti i uvek nosi bocu vode sa sobom.

Ubrzo ju je stigao ortak sa fakulteta, obliven znojem, trceci sa violinom u ruci.

Gayton je bio prva violina u Univerzitetskom orkestru i prilicno hiperaktivna osoba, uvek negde zureci u potrazi za zaradom da bi platio svoj mali stan i knjige za fakultet. Planirali su se useliti zajedno na kraju godine, kad njemu istekne ugovor za stan, i polako postajali dobri prijatelji.

“I’m late! I’m always late!” rekao je cupkajuci u mestu, kao i obicno.

“Where are you going? Man, you’ll get a heat stroke!” nasmejala se pruzajuci mu bocu sa vodom.

Otpivsi par gutljaja, objasnio je da ide na audiciju sa Melbourne Symphony Orchestra i da kasni na voz. Obecavsi da je nazove to vece i isprica kako je prosao, otrcao je u smeru zeleznicke stanice.

Nastavila je sporim hodom niz ulicu, razmisljajuci o Gayton-u. Iako joj je bio sarmantan na onaj francuski nacin i privlacio je, sto zbog svog tajanstvenog osmeha, sto zbog svoje umetnicke duse i vestih prstiju, nikada pre nije videla kako se sa njega cedi znoj u litrama sto joj se nimalo nije svidelo.

“Help! Please, somebody, help me!” odjednom je cula glasne krike.

Ubrzala je hod osvrcuci se oko sebe.

Sa leve strane ulice, u dvoristu jedne od kuca, videla je ogromnu debelu zenu, crvenu u licu, kako bespomocno gestikulise i vristi.

“Please, help me!” zena je nastavila.

“What’s happened?” Angelina je doviknula dok je prelazila ulicu, gledajuci zenu zacenjenu od placa, oprezno joj prilazeci u slucaju da je u pitanju neki provalnik.

(nastavak sledi)

(copyright Lara Rossa 2006)

28 March 2006 - Asthma (prvi deo)

Sedela je u maloj dnevnoj sobi svog studentskog stana preko puta bolnice, gledajuci malog decaka od nepunih 18 meseci koji je spokojno spavao na njenim rukama. Iz stana direktno ispod, opet su se culi urlici besnog muskarca koji je lomio namestaj i sistematski unistavao zivot koji je njena komsinica mukotrpno izgradila od poslednjeg takvog ispada.

Carly, mlada zena od nepunih 30 godina, je prestravljena i u zurbi pre nekih 2 sata pozvonila na njena vrata, sa svojom malom bebom u rukama. Angelini nije trebalo objasnjenje.

Kao i mnogo puta pre, uzela je bebicu na cuvanje znajuci da ce se Carly vratiti po njega cim njen bivsi muz zavrsi sa izivljavanjem nad njenim malim stanom, u ludackom besu sto njegove pesnice i cipele ne nalaze zivo meso u koje se mogu zariti.

Roy je bio otac tog deteta u samo jednom smislu, onom bioloskom. Carly joj je davno pricala o svojoj ludoj mladosti i greskama koje su  nju  i njeno neduzno dete dovele u ovu situaciju.

Upoznali su se pre cetiri godine na nekoj zurci u jednom od najpoznatijih nocnih klubova u Melbourne-u. Ona je bila puna zivota, lepa, naivna i lako zaslepljena paznjom i mnogobrojnim poklonima koji su dolazili od njenog novog udvaraca, sina jednog od mafijaskih sefova i vlasnika tog prokletog kluba. Ubrzo su poceli da se zabavljaju i ona je jos uvek uzivala u paznji, divljenju i dodvoravanju ljudi koji su znali Roy-a. Pricala je Angelini kako punu godinu dana nije obukla haljinu vrednu manje od hiljadu dolara niti platila veceru u restoranu.

Na prestiznim konjskim ili auto trkama, uvek su imali pristup lozama, gde se sluzio sampanjac i kavijar. Njen zivot je postao jedna velika, skupocena zurka, i dodatno uzbudjenje prouzrokovano cinjenicom da je ona devojka jednog od najuticajnijih gangstera u gradu je samo pridodalo njenom osecaju vrednosti kao osobe.

Zivot nije mogao biti lepsi. Cesto su mastali o vencanju i porodici, delu grada gde ce kupiti kucu i kako ce im se zvati sin. Carly se osecala kao da je najsrecnija devojka na svetu iako nije mogla svojoj porodici priznati bas celu istinu o svom novom zivotu.

Na svom vencanju je nosila skupocenu vencanicu od ciste svile, unikat napravljen samo za nju, i dijamantsku ogrlicu kojoj nikada nije saznala vrednost.

Dok su svi plakali uz predivnu Mocartovu muziku koju je izvodio kvartet poznatih muzicara u basti njenog buduceg svekra, ona je izgovarala reci koje je vezbala, cinilo joj se, ceo svoj zivot i razmisljala sa uzbudjenjem kako ce mu dati svoj poklon to vece nakon svadbe.

Carly je, naime, nekoliko dana pre vencanja saznala da je trudna.

...

Lezeci sama u sobi preskupog hotela na svoju prvu bracnu noc, sa plavim okom i haljinom rascepanom na pola, obuzeo ju je osecaj mira shvativsi da je Roy konacno otisao.

Podivljao je kada mu je rekla. Posto je njegova religija branila abortus, odlucio je da preuzme stvari u svoje ruke. Optuzio ju je da je kurva, okrivio je za lazi i prevaru i pretukao je po prvi put pre nego sto je, u veoma pijanom stanju, otisao sa svojim drugovima u provod.

Sledecih nekoliko meseci, Carly je postala zatvorenik u svojoj novoj kuci. Uprkos tome sto je imala sluzavku i bastovana koji su ziveli sa njima, njeni krici su ostali tajna. Roy je bio previse mocan i nije prezao da koristi nasilje i veze svoje familije da zastiti svoj bolestan zivot.

Kada bi je tukao, uvek bi je udarao samo u stomak, branivsi joj da ide u bolnicu kad pocne da krvari. Cesto je bio odsutan danima, a kad bi se vratio insistirao bi da se oboje napiju, tukavsi je kad bi otkrio da potajno povraca alkohol.

U sestom mesecu trudnoce, Carly se konacno poverila svojoj sestri kada od nje vise nije mogla da sakrije svoje sarene masnice.

U izbezumljenom stanju, policija ju je prebacila u tajnu kucu za zene i majke koje su zrtve teskog nasilja od strane svojih partnera, gde je provela zadnje mesece svoje trudnoce. Sa porodicom je komunicirala samo telefonom jer su znali da ih Roy i njegovi saradnici prate, u nadi da ce je pronaci. Njegova porodica je bila poznata u gradu po kriminalu, kidnapovanju pa cak i ubistvima, cesto vesto izbegavajuci policiji zbog nedostatka dokaza. Savet da izbegava fizicki kontakt sa porodicom i svim svojim prijateljima da je muz nebi pronasao, je bio realistican koliko i praktican u njenoj situaciji.

Mark se rodio tri meseca prerano, u lokalnoj bolnici, sa velikim malformacijama bubrega i creva. Carly je imala veoma tezak porodjaj nakon inicijelnog krvarenja, i u bunilu narkotika koje su joj dali za bolove, napravila jos jednu gresku. Na pitanje babice, nakon sto su joj novorodjence odneli na intenzivnu negu, koje je ime oca deteta, Carly je bez razmisljanja rekla Roy Orlini.

Sledeceg jutra, dok su je vozili u kolicima da vidi svoju malu bebu, kroz prozor njegove sobe je videla Roy-a kako stoji nad kolevkom i crven u licu zustro raspravlja o necemu sa svoja dva prijatelja u tamnim kaputima. Prolazeci pored nje na izlasku iz sobe zlobno joj je dobacio:

 “ This is not over yet!”

(nastavak sledi)

(copyright Lara Rossa 2006)

27 March 2006 - Breakfast in bed

Danas sam se probudila prilicno kasno ocekivajuci da mi je dragi vec budan. Prazna kuca... Dok sam razmisljala gde li je otisao, u nadi da je svratio do supermarketa i postedio me tog omrazenog posla, odlucila sam da se opustim u kadi uz neku finu muziku dok on ne dodje. Sredivsi kosu i nokte izasla sam iz kupatila da se obucem za rad u basti...

Na krevetu me je cekao dorucak sa ruzom na tacni.

Mother’s Day !

Nije da sam majka nekom ljudskom mladuncetu, niti padam na komercijalizacije (mada smo spiskali bolje-da-ne-navodim koliko para da nasim mamama posaljemo cvece i cokoladu) ali takva predivna gesta ne kosta vise od malo truda, jedne ruze, par kroasana i kasicice dzema od kajsija.

Dok smo se smejali, ljubili i jeli dorucak u krevetu setila sam se koliko sam puta, u drugom delu svog menstrualnog ciklusa, podivljala na njega i tvrdila da nije romantican, da se ulenjio i da se vise ne trudi kao nekada...

A trudi se, samo sto ja to nekih 15 dana u mesecu tesko primecujem…

25 March 2006 - The punk, the slut, the dealer and her lover (part II)

23 March 2006 - The punk, the slut, the dealer and her lover (part I)

(jedna nova pricica)

“Dobro, u koju skolu ‘oces da ides?” cale je rekao ocajno i bacio magazin sa spiskom skola na kuhinjski sto.

“Necu da idem u skolu, hocu u Beograd.“

Vodimo ovu bitku vec mesec dana. Koferi su mi jos uvek spakovani i odbijam da izadjem na ulicu cak i da se prosetam.

Nasla sam neku tihu srecu u blejanju u plafon dok lezim na ledjima na mom novom krevetu i slusam “The Mercy Seat“ pod svetlom crvene lampe i citam od Dostojevskog besmrtnu “Zlocin i kaznu“ cesto se vracajuci na svoj omiljeni odlomak :

”A šta vi mislite?”, viknu Razumihin, još više podižući glas.

”Vi mislite da je to zato što oni lažu? Glupost! Ja čak volim kad izmišljaju. Izmišljanje je jedina čovekova privilegija nad svim ostalim bićima. Izmišljanjem čovek najzad i do istine dođe! Zato i jesam čovek što izmišljam! Ni do kakve se istine nije došlo dok se pre toga nije naklapalo jedno četrnaest, a možda i sto četrnaest puta, i to nam čini čast svoje vrste; da, ali mi ni lagati ne umemo svojom glavom! Laži ti, ali laži na svoj način, i ja ću te onda poljubiti. Lagati originalno je skoro bolje nego ponavljati tuđe istine; u prvom slučaju, ti si čovek, a u drugom samo – papagaj. Istina neće pobeći, a život možeš okovati; bilo je primera. Pa šta smo mi sad?”

Doduse, hrana im nije losa. Nasla sam neke grickalice ”Barbecue Shapes”, krekeri sa ukusom pice, super idu uz ovaj jogurt…

Prestala sam da zovem drugarice, sta da im kazem da radim ovde?

“Daaa… super mi je. Podseca me na zabito selo moga dede, u sred Gruze, samo nema zivine. Do autobusa pesacim jedno dvadeset minuta. Neee… nema nocni. Ovaj te samo dovede do zeleznicke stanice gde se ukrcas na voz i putujes sat ipo do grada. Kad kazem “grad” ne mislim na neku metropolu sa mnogo izlozbi, kafica i klubova, nego na geometrijsku strukturu izgradjenu od klaustofobije sa nezdravom dozom kreativnosti iz sedamdesetih. Ma ima tipova koliko hoces… sve neki izgubljeni u odelima sto zure na posao. Ovde kod mene? Samo neka decica i, molim te, u lokalnoj skoli nose uniforme!!! Samo se ti smej, ali ja ti ozbiljno kazem, da to ni mrtva necu obuci! Ma kakvo crno leto, ovoliko se nisam smrzavala ni u Beogradu na minus petnaest. Znam... zima u Junu, koji uzas… znas da je prosli Bozic temperatura bila 45 stepeni?”

Mislim stvarno, sta da im vise govorim? Bojim se, poludecu.

Neko me je opasno lagao o ovoj Australiji i sada sam to shvatila, 22000 kilometara prekasno…

“Evo vidi, ova skola nam nije daleko, samo 25 minuta voznje kolima” cale ne posustaje “imaju dramu, pozoriste, cak i veliku garderobu i jednomesecne predstave… vidi, ni uniforme nisu obavezne!” pobedonosno mi pokazuje odlomak iz magazina.

“Pozoriste?” budim se.

Dobro, mozda vredi pokusati, ionako sam kupila kartu za koncert od “The Cure” za dva meseca, a i ubudjala sam se u ovoj kucerini okruzenoj eukaliptusima i njihovom vecito opadajucom korom i liscem…

…

Stojim sa nekim “ortacima” iza skole, kod zidica i propustam jos jedan dosadni cas. Koliko ti ljudi mogu biti ortaci kad te gledaju kao turisticku atrakciju a ti razumes svaku trecu rec?

Svi pusimo a Larry nas nasmejava. Za moj benefit koristi veliku dozu fizicke komedije.

Larry mi je bio prvi “decko” u obecanoj zemlji. Na prvom casu drame, nastavnik me je naterao da ucestvujem u improvizaciji.

“Ok, you are his girlfriend and are bringing him home to your parents who don’t like him at all. Go!”

Navodno moja potpuna izgubljenost i istocnoevropski akcenat su bili zarazni jer su svi na sceni, osim Larry-ja, poceli da me imitiraju, dok sam ja ocajnicki pokusavala da pohvatam cemu se to ceo razred toliko smeje.

Od tada me je Larry, iz milja, zvao njegovom “girlfriend” i uvek se nasao pored mene da mi polako isprica sta se oko mene u skoli desava.

Zvono nas prekida u razgovoru i dok gasimo cigarete Larry mi prilazi i tiho mi objasnjava da on i njegov najbolji ortak Matthew izlaze veceras, i pita me hocu li i ja sa njima. Pokusavam da prikrijem svoje odusevljenje da bih ostala cool, dok pokusavam da skontam zasto se odjednom nesto zapetljao u govoru i sta mu znaci ta dignuta obrva. Daje mi neki signal, pita me da li sam open- minded… Hm… koliko open-minded?

“If you think I’m gonna screw the two of you, you are sorely mistaken!“ odbrusim mu i ljutito potrcim prema ulazu u skolu crvena u licu.

Larry vristi od smeha obmotavsi stomak rukom dok me cvrsto drzi za rukav od jakne i daje mi znak da sacekam dok prestane da se smeje. Gledam ga zbunjeno i sad mi tek nista nije jasno.

“No, no, silly, hahaha” brise suze rukavom zelenog dzempera “ I meant to tell you that we were going to go and get some weed first, I wasn’t sure if you would mind.”

“Aaaaa…” koji blam “no, weed is ok, I’d love some” laknulo mi je.

Dok hodamo prema skoli, Larry mi kroz smeh objasnjava na kojoj autobusnoj stanici ce me sacekati to vece u sedam.

(nastavak sledi)

(copyright Lara Rossa 2006)

19 March 2006 - About life...

"Don Juan, as he had done before, covered the spot where I had once slept with small branches and leaves. Then he gave me a handful of leaves to put against the skin of my abdomen and told me to lie down and rest. He fixed another place for himself slightly to my left, about five feet away from my head, and also lay down.

In a matter of minutes I began to feel exquisite warmth and a sense of supreme well-being. It was a sense of physical comfort, a sensation of being suspended in mid-air.  I could fully agree with Don Juan's statement that the "bed of strings" would keep me floating. I commented on the unbelievable quality of my sensory experience.  Don Juan said in a factual tone that the "bed" was made for that purpose.

"I can't believe that this is possible!" I exclaimed.

Don Juan took my statement literally and scolded me. He said he was tired of my acting as an ultimately important being that has to be given proof over and over that the world is unknown and marvellous.

I tried to explain that a rhetorical exclamation had no significance. He retorted that if that were so I could have chosen another statement. It seemed that he was seriously annoyed with me. I sat up halfway and began to apologize, but he laughed and, imitating my manner of speaking, suggested a series of hilarious rhetorical exclamations I could have used instead. I ended up laughing at the calculated absurdity of some of his proposed alternatives.

He giggled and in a soft tone reminded me that I should abandon myself to the sensation of floating.

The soothing feeling of peace and plenitude that I experienced in that mysterious place aroused some deeply buried emotions in me. I began to talk about my life. I confessed that I had never respected or liked anybody, not even myself, and that I had always felt I was inherently evil, and thus my attitude towards others was always veiled with a certain bravado and daring.

"True," don Juan said. "You don't like yourself at all."

He cackled and told me that he had been "seeing" while I talked. His recommendation was that I should not have remorse for anything I had done, because to isolate one's acts as being mean, or ugly, or evil was to place an unwarranted importance on the self.

I moved nervously and the bed of leaves made a rustling sound. Don Juan said that if I wanted to rest I should not make my leaves feel agitated, and that I should imitate him and lie without making a single movement. He added that in his "seeing" he had come across one of my moods. He struggled for a moment, seemingly to find a proper word, and said that the mood in question was a frame of mind I continually lapsed into. He described it as a sort of trap door that opened at unexpected times and swallowed me.

I asked him to be more specific. He replied that it was impossible to be specific about "seeing."

Before I could say anything else he told me I should relax, but not fall asleep, and be in a state of awareness for as long as I could. He said that the "bed of strings" was made exclusively to allow a warrior to arrive at a certain state of peace and well-being.

In a dramatic tone Don Juan stated that well-being was a condition one had to groom, a condition one had to become acquainted with in order to seek it.

"You don't know what well-being is, because you have never experienced it," he said.

I disagreed with him. But he continued arguing that well-being was an achievement one had to deliberately seek. He said that the only thing I knew how to seek was a sense of disorientation, ill-being, and confusion.

He laughed mockingly and assured me that in order to accomplish the feat of making myself miserable I had to work in a most intense fashion, and that it was absurd I had never realized I could work just the same in making myself complete and strong.

"The trick is in what one emphasizes," he said. "We either make ourselves miserable, or we make ourselves strong. The amount of work is the same."

Journey to Ixtlan by Carlos Castaneda

Nedavno me je Dreamybanny podsetila na meaning of life...

12 March 2006 - Synchronicity...

...

Let's not forget what happened...

...

A juce je umro jedan bivsi predsednik...

Cudan je taj pojam synchronicity...

A mozda je i umesala prste Karma Police...

8 March 2006 - Celebration

Danas sam se srela sa mojim prijateljem John-om.

Nismo se videli jos od Nove Godine, na zurci kod njegovog decka Martina, koji obozava proslave. Ta je bila John-u posebna jer je nakon mnogo godina agonije, konacno odlucio da kaze svojoj mami da je gay, misleci na najgore.

E, mama kao mama, umetnica i samohrana majka koja obozava svog sina bas takvog kakav jeste, proslavila je tu Novu Godinu sa nama, u vestackom snegu, poklonima, tortama i plesu do zore.

Zelim da pozdravim sve mame i zene, predivna bica puna neiscrpne snage i ljubavi, kao i muskarce bez kojih ovaj zivot jednostavno nebi imao smisla.

Posluzite se mojom omiljenom tortom Tiramisu i ajde svi on the dancefloor, nemojte da zabusavate!

7 March 2006 - Comfortably Numb

Comfortably Numb – Pink Floyd

Hello.
Is there anybody in there?
Just nod if you can hear me.
Is there anyone home?

Come on, now.
I hear you’re feeling down.
Well I can ease your pain,
Get you on your feet again.

Relax.
I need some information first.
Just the basic facts:
Can you show me where it hurts?

There is no pain, you are receding.
A distant ship’s smoke on the horizon.
You are only coming through in waves.
Your lips move but I can’t hear what you’re sayin’.
When I was a child I had a fever.
My hands felt just like two balloons.
Now I got that feeling once again.
I can’t explain, you would not understand.
This is not how I am.
I have become comfortably numb.

Ok.
Just a little pinprick. [ping]
There’ll be no more --aaaaaahhhhh!
But you may feel a little sick.

Can you stand up?
I do believe it’s working. good.
That’ll keep you going for the show.
Come on it’s time to go.

There is no pain, you are receding.
A distant ship’s smoke on the horizon.
You are only coming through in waves.
Your lips move but I can’t hear what you’re sayin’.
When I was a child I caught a fleeting glimpse,
Out of the corner of my eye.
I turned to look but it was gone.
I cannot put my finger on it now.
The child is grown, the dream is gone.
I have become comfortably numb.

7 March 2006 - Jealousy

Reci mi nesto,

ali onako zajedljivo,

nepismeno kao sto samo ti znas.

Ti uvek znas najbolje,

sta nedostaje mom licu,

telu i dusi.

Hranis se od pomisli

o mojim suzama,

iako slane, tebi su slatke.

Cak mi nisi ni zahvalna

sto ti dajem razlog

da zaboravis sebe.

Majko, sestro, drugarice,

nepoznata devojko,

znaj samo ovo: 

“Ja postojim samo za tebe.

I nosim osmeh da bi dolila ulje

na tvoju vatru.“

(copyright Lara Rossa 2006)

7 March 2006 - Da li ima muzike?