Dođu ponekad tužni, mutni i samotni dani
i tjeraju me da se uvijek iznova zamislim
i zapitam koji su razlozi da stvari baš tako teku,
tko bira sretne i nesretne,
i zašto spoznajemo pravu vrijednost nečega
tek onda kad to nepovratno izgubimo...
Zašto ne shvatimo svjetlost dok ne bukne plamen
i požar života zauvijek uništi naše male papirnate svjetove,
pretvarajući nas tek u malo pepela i praha...

Ali, do pepela se ionako stiže jedino preko vatre...
Ne postoje riječi koje mogu zamijeniti šibanje godina u lice,
izbrisati tragove mraza u kosi
ili isplesti mrežu za hvatanje vremena...

Jednom, Ona će čuti da sam bivši ...
da sam krenuo na put stazom vječnosti...
da više ne postojim!
Nadam se da će tada biti sama...
Možda će tek lagani drhtaj proći njenim glasom,
možda će joj negdje u uglu oka zatitrati iskre sjete,
ili će samo zastati ugledavši zvijezdu kako pada
i lagano gasne nestajući u beskraju ...
Možda ništa od svega?

Gusti oblaci unutarnjih sukoba
koji su prekrivali osjećaje i gušili uspomene
razići će se na tren
i pustiti je da ponovno dopre u svoj skriveni vrt...
Vrt u kojem je drugačija,
u koji dugo nije smjela zalaziti
ni šetati njime da ne ošteti vrhove ambicija.

Ako je stvarno bila Ona Prava, tada će znati ...
Znat će da je jedina koju sam ikada volio ...
Da sam sve druge volio tamnom stranom srca,
iz navike ili dosade,
utonuo u monotoniju svakodnevice,
štedeći se ...
i učeći kako ću najbolje voljeti Nju ...
ako je konačno nađem.