Gotovo ponoć.. Hitar ulazak na zadnje sedište žutog automobila.
Klapa pada bez zvuka, sa golicavim poljupcem na dlanu. I već ulice.. začarano puste, na asfaltu odsjaj uličnih svetiljki.. promiču neki osvetljeni prozori. Prostor ispunjava zavodljivi zvuk saksofona i mirna ćutljivost sedog gospodina za volanom. Prepoznajem ga po bež sakou i somotskim panatalonama. Pamte i bolje dane. Naslanjam snenu glavu na sedište i kraičkom oka, kroz staklo, fotografskim pogledom zapažam pravilni raspored zvezda. Ramena mi se opuštaju dok klizimo sekvencama filma bez radnog naslova. Već viđeno u snovima grli me ljubavničkom posesivnošću. Bez kraja, bez trzaja, smiraj pred kućom broj 62. Susret zamagljenih pogleda u retrovizoru, razmena davno izlizanih novčanica i par kurtoaznih rečenica.
- Tiha noć.
- Veoma tiha večeras.
- Nedelja je, utihnulo pred radnu nedelju.
- Da. Prijatno Vam.
- Prijatno i Laku noć Vam želim.
Vozač i automobil. Saveznici u noći bez vremena.
Popločanim prolazom kroz drvored, između omeđenih otisaka trava, prilazim ulaznim vratima. Poznajem put. Sporim, ujednačenim korakom, teškim od zadovoljstava, prebiram naprsline u kamenu, dišući na koži tragove januarske noći dubokim udisajima.