Mrkli je mrak. Rana jesenja tama.
Opalo lišće sudara se, obnevidelo, sa zamagljenim oknima. Osećam s one strane prozora mangupski zvižduk vetra na svojim plećima i čvršće se pritežem uz sebe.
Bole me naredbom obuvena stopala. Uspravno nošenje svih neumerenosti dolazi po svoj danak. Oslobadjam korak bez kajanja i lagano masiram melemima sve predjene puteve.
Ne znam da li je to reuma uma ili išijas duše, ali nešto me muklo stislo. Sve do plećki i vrata.
Tražim bestežinski položaj, kao da ucrtanim linijama plivam, menjajući stilove. Sad plutam.Temenom dotičem raznežene dlanove. Prija mi zagrevanje i blagi pritisak pre bola.
Prija mi tiha, topla misao na tebe i malčice opori ukus njenog slatkastog razlivanja.
Znam, to je samo jesen koja raste kao vešto zamešeno testo. Od ukislog meseca pravićemo uskoro praznične kolače i deliti sa decom svetlucave zimske radosti..
Onda kada se vetar maestralno razmaše pred razigranim pahuljama, mi ćemo im ponosno pljeskati zavaljeni pred ognjištem, oslanjajući sve tačke razdora jedne o druge, i dugo ćemo, dugo, ćutati stopljeni tamo gde najviše boli, da prodje.
Dok pišem ove redove, razmišljajući kakav naslov treba da ima ovaj tekst.. zapazih današnji datum-29. novembar, sećate li se?