4 . 4 . 2 . OTVARANJE PROSTORA ZA DRUGE VRSTE BRAKA

Osnovni argument u prilog homoseksualnom braku svodi se na tvrdnju da je diskriminatorski uskratiti nekom paru pravo na vjenčanje samo na osnovi spolne orijentacije partnera. Ako se dvije osobe vole i hoće se u svečanoj državnoj ceremoniji zavjetovati da žele živjeti zajedno, zašto bi im to bilo zabranjeno jedino zato što su te dvije osobe istoga spola? Taj "argument iz ljubavi" je uvjerio mnoge ljude. Ako se homoseksualci žele vjenčati, zašto im to ne dopustiti? Što se to nas (heteroseksualaca) uopće tiče? Kakve štete može biti od toga?

Zvuči prihvatljivo. Ali ispitajmo malo pažljivije konzekvencije tog argumenta iz ljubavi. Činjenica da se ljudi vole te da hoće javno deklari­rati svoju međusobnu privrženost i namjeru da žive zajedno postaje ov­dje ključni kriterij za priznavanje prava na brak. No što ako se troje ljudi vole? Ili četvoro? Znači li to da onda treba dopustiti i poligamni brak? Na primjer, ako neki muškarac živi s tri žene i u jednom trenutku njih četvoro zažele ozakoniti svoju zajednicu u kojoj, pretpostavimo, vlada ve­lika međusobna ljubav, nije li diskriminatorski negirati im to pravo samo zbog toga što ih ima četvoro, a ne kao što je uobičajeno, dvoje? Nije li ta diskriminacija na osnovi broja partnera koji se vole jednako proizvoljna i moralno neopravdana kao i diskriminacija na osnovi spolne orijentacije?

Stanite malo, reći će netko, kako smo od rasprave o homoseksualnom braku došli do poligamije? Vrlo jednostavno: ako ljubav postane presudni kriterij za pravo na brak, što i jest osnovni argument u prilog homoseksu­alnom braku (vidi, recimo, do sada najbolju obranu te pozicije u Rauch, 2004), teško je poreći da taj argument odlično funkcionira i u svrhu lega­lizacije poligamije.

Uzmimo sljedeću provizornu definiciju braka koja, nadam se, bar pri­bližno odražava uobičajeno shvaćanje te institucije u suvremenim zapad­nim društvima: brak je ozakonjena intimna zajednica dvoje ljudi suprotnog spola, koji nisu u previše bliskoj rodbinskoj vezi i koji su se odlučili javno zavjetovati na zajednički život.

Raščlanimo tu definiciju na četiri važna elementa:

(a)      dvoje ljudi,

(b)     suprotnog spola,

(c)      nisu u previše bliskoj rodbinskoj vezi,

(d)     odlučili se javno zavjetovati na zajednički život.

Ljubav je bitno povezana s elementom (d) jer je upravo ljubav iz­među partnera u pravilu ono zbog čega se oni odlučuju javno zavjetovati na zajednički život. Ljubav ima samo akcidentalnu vezu s ostala tri ele­menta. Ljudi istog spola se mogu voljeti, protivno elementu (b), ali ljubav (u seksualnom smislu) je moguća i između više osoba od dvije, protivno elementu (a), a također i između vrlo bliskih rođaka (kao brata i sestre, ili majke i sina), protivno elementu (c).

Pristaše homoseksualnog braka žele eliminirati element (b) iz defi­nicije braka, argumentirajući da je za ljubav i želju za zajedničkim živo­tom irelevantno radi li se o partnerima istog ili različitog spola. Ali nije li za ljubav isto tako irelevantno radi li se o dvoje ili više ljudi? Drugim riječima, ako eliminiramo element (b) kao akcidentalan i irelevantan za osnovnu svrhu braka (institucionaliziranje ljubavne zajednice partnera), ne nalaže li konzistentnost da onda podržimo i zahtjev da se eliminira i element (a) s istim opravdanjem, to jest, kao jednako akcidentalan i irele­vantan? To je taj vrlo kratki i logički forsirani korak od određene obrane homoseksualnog braka do obrane poligamije . ^[1]

Sljedeći korak je evidentan: zašto ne eliminirati i element (c)? Re­cimo, ako majka i (punoljetni) sin razviju međusobnu seksualnu privlač­nost i zavole se te odluče ozakoniti tu svoju duboku emocionalnu vezu (a pritom osiguraju da neće imati djece i time izbjegnu očigledan problem za incestuozne relacije), ne bi li bilo diskriminatorski zabraniti takvoj lju­bavi da bude okrunjena brakom? Da se razumijemo, ne smatram da je ovo konkluzivno pobijanje zahtjeva za homoseksualnim brakom. Ali nije li činjenica da se jedan od najjačih argumenata u prilog homoseksualnom braku može tako dobro preslikati u drugi kontekst i koristiti u obranu in-cestuoznog braka odličan razlog da zastanemo i dobro razmislimo o tome u što se sve upuštamo prije nego što odlučimo otvoriti vrata karnevalu novih brakova?

Zanimljivo je da se čak ni sami pristaše homoseksualnog braka ne mogu složiti oko toga kako odgovoriti na kritiku da njihova pozicija otvara prostor za legaliziranje poligamije. Jedni oštro protestiraju da jepovezivanje tih dviju stvari potpuno neopravdano, dok drugi vrlo veselo prihvaćaju tu implikaciju i tvrde da je uvođenje homoseksualnog braka samo prvi korak u procesu u kojem će institucija braka biti transformirana do neprepoznatljivosti. Ova druga struja (kojoj, usput rečeno, pripada i Cheshire Calhoun, autorica eseja o istospolnom braku u gore spomenutoj filozofskoj enciklopediji) slaže se u potpunosti s konzervativnim kritiča­rima da se "argument iz ljubavi" proteže i na slučaj poligamije. Jedina je razlika u tome što se konzervativci te posljedice užasavaju, a Calhoun i njezini istomišljenici jedva čekaju da se ona dogodi.

U srpnju prošle godine New York Times je objavio proglas pod naslo­vom "Daljnji koraci nakon istospolnog braka: nova strategijska vizija za sve naše obitelji i veze", koji je potpisalo više od tri stotine LGBT-aktivi-sta,^[2] umjetnika, novinara, odvjetnika i profesora s najuglednijih američkih sveučilišta. U tom se proglasu izričito kaže da je zalaganje za homoseksu­alni brak samo dio šireg nastojanja da se uvedu i legitimiraju i druge, još raznolikije vrste obitelji. Tvrdi se da se razni modusi organiziranja obitelji nikako ne daju uklopiti u samo jedan postojeći kalup i da načini kako se obitelji mogu formirati ne poznaju nikakve granice. Stoga se zahtijeva da se dopusti cvjetanje tisuću cvjetova te da država prizna alternativne oblike obitelji, od onih s više od dva seksualna partnera pa sve do stvarno inova­tivnog obiteljskog aranžmana u kojem "homoseksualni par odluči stvoriti i podizati dijete zajedno s nekom drugom homoseksualnom osobom ili parom, u dva odvojena domaćinstva".

Ako dakle, kao što vidimo, brojni istaknuti pristaše homoseksualnog braka čak i sami javno proklamiraju da njihova pozicija konzekventno vodi u tako ekstremne zahtjeve, treba li onda čuditi da se mnogi ljudi protive tom čitavom pokretu i da vide homoseksualni brak kao ozbiljnu prijetnju instituciji obitelji u sadašnjem obliku?

Pojam braka, kako smo ga definirali, podrazumijeva da ta institucija uključuje dvije osobe. Do sada sam razmatrao mogućnost da odudaranje od tog standarda bude broj veći od dva (poligamija). Ali, logički gledano, taj broj može biti i manji od dva, to jest, jedan. Uzmite slučaj čovjeka koji nema prijatelja, ali je duboko privržen nekoj domaćoj životinji ili kućnom ljubimcu i koji želi u javnoj ceremoniji manifestirati tu specijalnu vezu sa svojim vjernim životnim suputnikom. Zašto mu to ne bi bilo omogućeno? Na kraju krajeva, njegova emocionalna relacija može biti puno intenziv­nija i trajnija nego odnos koji karakterizira mnoge vjenčane parove. Uko­liko je ljubav jedino mjerilo, doista nije jasno zašto bi on bio isključen. ^[3]

Prigovori li netko da ono što tu nedostaje jest seksualni odnos, ni to za­pravo nije problem. Neki ljudi imaju seksualni kontakt sa životinjama. A pogotovo nakon što je Peter Singer, profesor etike na sveučilištu Princeton i "nautjecajniji živući filozof" (kako ga je nazvao magazin New Yorker), nedavno objasnio da je zoofilija kao seksualna orijentacija potpuno u redu i da se ne trebate uopće ustručavati ako vas seks sa životinjama privlači, ništa više ne stoji na putu razvijanju dubljih i smislenijih veza s kućnim ljubimcima, koje bi, zašto ne, mogle završiti i brakom.

Ovaj reductio ad absurdum argument ima stanovitu težinu bar u ne­kim kontekstima rasprave o homoseksualnom braku.

Zaključak

Mnogi se ljudi suprotstavljaju uvođenju homoseksualnog braka i za to imaju različite razloge. Primorac je htio po kratkom postupku pobiti te razloge i pokazati da je protivljenje homoseksualnom braku iracionalno. Vidjeli smo da je taj pothvat potpuno krahirao. Zbog želje da se što prije stigne do cilja došlo je do prevelike brzine pa je vlak odmah na početku iskočio iz tračnica i Primorčevi su argumenti popucali po svim linijama .

Zašto se to dogodilo? Primorac sigurno nije loš filozof. Kada piše o drugim temama, on je obično dobro informiran, fer prema oponentima i pažljiv u zaključivanju. Zašto je onda ovdje sve ispalo tako drukčije?

Ne želim se upuštati u spekulacije o mogućim odgovorima. Srećom, puno je lakše, a i zanimljivije, razmotriti slično pitanje koje se ne tiče jed­nog čovjeka nego opće tendencije među filozofima. Zašto su oni obično skloni braniti homoseksualni brak bez ikakve rezerve, a pritom često ko­ristiti i kardinalno loše argumente koji ne bi bili tolerirani u većini drugih filozofskih rasprava? Čini mi se da je najbolje objašnjenje tog trenda u ranije spomenutom ideološkom pritisku koji se u ovom pitanju osjeća u mnogim sredinama, a posebno u akademskim krugovima. Premda u svim zapadnim društvima danas vlada veliko neslaganje o tome je li uvođenje homoseksualnog braka dobra ideja, sveučilišne elite nemaju ovdje previše tolerancije za različita mišljenja. Ljevičarska ideologija koja dominira vi­sokoškolskim odsjecima humanističkih i društvenih disciplina i koja i tu ima vrlo jasan stav nalaže prihvaćanje homoseksualnog braka kao moralni imperativ i kao jedino razumno rješenje. Suprotstavljanje se automatski objašnjava kao rezultat religiozne zatucanosti ili iracionalne predrasude prema homoseksualcima.

Trebamo li onda biti iznenađeni da u takvoj duhovnoj konstelaciji ni filozofi ne pristupaju toj temi potpuno otvorenog duha? Ima li ičeg neobičnog u tome da pod presijom političke korektnosti mnogi od njih također, svjesno ili nesvjesno, radije zastupaju ono stajalište za koje će ih većina kolega tapšati po ramenu nego da se opredijele za suprotnu stranu i time se izvrgnu opasnosti da im ti isti kolege okrenu leđa?

Konkretan primjer može najbolje ilustrirati kako taj pritisak funkcio­nira u stvarnosti. Margaret Somerville je vrlo ugledna kanadska pravnica i etičarka te izuzetno cijenjena znanstvenica kojoj je već pet sveučilišta dodijelilo počasni doktorat. Kada se sasvim nedavno tom nizu pridružilo i sveučilište Ryerson u Torontu, obznanivši da je odlučilo profesorici So-merville podariti počasni doktorat, stvari su se počele komplicirati. Izbili su masovni prosvjedi jer je izašlo na vidjelo da je Somerville, kakvog li užasa, napisala nekoliko tekstova u kojima se usprotivila uvođenju homo­seksualnog braka. Iako ti članci ne sadrže ni trunku homofobije nego nude jedno od najtrezvenijih i najbolje argumentiranih osporavanja homoseksu­alnog braka, sama činjenica da je ona branila tu poziciju bila je dovoljna da izazove bijes nastavnika i studenata. Nakon njihovih glasnih protesta i peticija Sveučilište je bilo prisiljeno ponovno razmotriti čitavu situaciju te je konačno odlučilo da se počasni doktorat ipak dodijeli, ali dodajući i sljedeću znakovitu rečenicu: "Povjerenstvo koje je donijelo tu odluku nije bilo svjesno nekih stajališta koje je Somerville branila u tisku i u Parlamentu, a da su članovi povjerenstva toga bili svjesni, oni bi ozbiljno razmislili prije nego što bi odobrili to priznanje."

U prijevodu: "Priznajemo da smo pogriješili, ali sada je prekasno da povučemo donesenu odluku." Premda ovaj slučaj vjerojatno zaslužuje da uđe u Guinnessovu knjigu rekorda kao najbezvoljnija dodjela počasnog doktorata u povijesti, Somerville je ipak odlučila prisustvovati oficijelnoj ceremoniji. Neki su nastavnici iz protesta odbili uopće sudjelovati u tom događaju (koji je uključivao i promociju njihovih vlastitih studenata), a neki od prisutnih profesora su u trenutku kad je ona primala počast razvili transparent u znak podrške homoseksualcima ili su pak demonstrativno okrenuli leđa.

Naravno, ako je ovako tretirana osoba sa statusom i znanstvenim ugledom jedne Margaret Somerville, poruka ne može biti jasnija onima koji se još nisu izborili za sigurno mjesto u džungli sveučilišne hijerarhije. Koliko će oni, kad vide što se događa, biti spremni javno izraziti svoje mišljenje o homoseksualnom braku ako ono odudara od stava militantne većine? Neće li mnogi od njih nastojati sami sebe što brže uvjeriti da je protivljenje homoseksualnom braku samo rezultat predrasude i iracional­nosti, pa makar to njihovo "svrstavanje na pravu stranu" bilo postignuto uz pomoć logičkih pogrešaka i iskrivljavanja protivničkog stajališta? I neće li oni koji ipak zadrže "nepoćudno" mišljenje zaključiti da je bolješutjeti^[4] i ne izlagati se riziku da od svojih razjarenih kolega budu žigosani kao homofobi, politički trogloditi i kršitelji bazičnih ljudskih prava? Kao što je sama Somerville upozorila: "Mnogi mlađi nastavnici se užasno boje reći što misle jer ne žele ugroziti svoje karijere. Trebali bismo se svi ipak podsjetiti da još uvijek živimo u demokraciji."

Posebno je razočaravajuće da su se i mnogi filozofi angažirali na tome da ovu nezavršenu debatu, u kojoj oba suprotstavljena stajališta imaju jake argumente i gdje se konačan pobjednik još jasno ne naslućuje, prikažu kao borbu između razuma i predrasude, između svjetlosti i mraka. Upravo bi se od filozofa očekivalo da izbjegavaju takve crno-bijele prikaze i da ulože dodatan napor da bolje razumiju baš onu stranu s kojom se možda osobno ne slažu. Nije li njihova dužnost da pažljivom logičkom rekon­strukcijom i pojmovnom analizom razmotre svaku od rivalskih pozicija u njezinoj najjačoj i najboljoj formulaciji te da na taj način olakšaju racio­nalno opredjeljivanje? Umjesto toga, svjedoci smo kako se i oni sa žarom pridružuju pokretu potpuno nekritičke podrške homoseksualnom braku i da hrle s odbacivanjem suprotnog stajališta prije nego što su ga u stanju bar vjerno prezentirati, a da se i ne govori o nekom dubljem razumijevanju ili objektivnom prosuđivanju.

Na žalost, ova tendencija da se filozofija pretvori u politički aktivi-zam nije ograničena samo na diskusiju o homoseksualnom braku. Ona se danas manifestira i u "filozofskim" debatama o mnogim drugim socijalno osjetljivim temama. Time filozofi ne samo da propuštaju priliku da unesu više jasnoće i racionalnosti u sporove koje su već dovoljno zatrovani ideološkim animozitetima, nego štete i ugledu svoje struke. Naime, ako oni radi zalaganja za neke svoje ideale pravde i jednakosti nastave tako kompromitirati svoju distinktno filozofsku zadaću nepristrane analize ar­gumentacije, neće ih više nitko ozbiljno uzimati kao filozofe. Što čovjek može misliti o relevantnosti onoga čime se filozofi bave ako vidi da se oni sami toliko žure uključiti u borbu za "progresivne" političke ciljeve, radije nego da korektno rade ono što spada u osnovni opis njihovog vla­stitog posla? Stoga je primjereno ovaj tekst završiti upozorenjem koje je ljubiteljima mudrosti uputio Steve Sailer: "Filozofi svih zemalja, zbrojite se! Vi nemate što izgubiti osim svoje irelevantnosti.''

Bibliografija

Burgess-Jackson, K. 2000. "Review of Ethics and Sex", Journal of Applied Phi­losophy 17: 307-310.

Calhoun, C. 2006. "Same-Sex Marriage", u: Soble, A. (ur.), Sex from Plato to Paglia: A Philosophical Encyclopedia (Westport, Conn.: Greenwood Press).

Frum, D. 1997. "Correspondence with Andrew Sullivan", Slate, http://www.slate. com/id/3642/entry/23845/.

Kitcher, P. 1997. "Whose Self Is It, Anyway?" Sciences, September/October: 58­62 .

Klein, D. B. i Stern, C. 2006. "How Politically Diverse Are the Social Sciences and Humanities? Survey Evidence from Six Fields", Academic Questions [u tisku].

Klein, D. B. i Western, A. 2006. "How Many Democrats per Republican at UC-Berkeley and Stanford? Voter Registration Data Across 23 Academic Depart­ments", Academic Questions [u tisku].

Ladd, E. C. i Lipset, S. M. 1975. The Divided Academy: Professors and Politics (New York: McGraw-Hill).

Mohr, R. D. 2005. The Long Arc of Justice: Lesbian and Gay Marriage, Equality and Rights (New York: Columbia University Press).

Primorac, I. 1999. Ethics and Sex (London: Routledge).

— 2004. "The Arguments Against Allowing Gay and Lesbian Marriages Do Not Stack Up", http://www.onlineopinion.com.au/view.asp?article=2185

Rachels, J. 1991. "When Philosophers Shoot from the Hip", Bioethics 5: 67-71.

Rauch, J. 2004. Gay Marriage: Why It Is Good for Gays, Good for Straights, and Good for America (New York: Times Books).

Rawls, J. 1955. "Two Concepts of Rules", Philosophical Review 64: 3-32.

Redding, R. E. 2001. "Sociopolitical Diversity in Psychology: The Case for Plu­ralism", American Psychologist 56: 205-215.

Zinsmeister, K. 2002. "The Shame of America's One-Party Campuses", The American Enterprise, September: 18-25.