ma salim se, nemoj me zajebavat, nisam ja doso sa radim to za pare...
"O ne, znam da sam uzeo tvoje vrijeme"
Slusaj, ti si bio prvi taksista na koga sam naletio, ne sjecas se ti toga, toliko ljudi je proslo. Prvi put uzimam taksi i tako malo pricamo, kazes ti jesi li ti Poljak, ne reko ja sam iz bivse Jugoslavije...
Davno je to bilo...
"Sjecam se malo".
Znam da se ne sjeca, nije ni vazno, ja se sjecam. Cudno kako se nekad sjecam tako detalja, gotovo cijelog razgovora, da ne prepricavam nista posebno, ali se sjecam.
"Hoces doci Snjezo", zove je opet... Zeli da izgleda sretan, a neki ocaj u njegovim ocima. Super im je kuca stvarno, i lijepo sredjena, djeca velika, jedna kcerka se vec udala.
"Ti si maher za te stvari"
Ispijam stok i gledam slike na zidu. Grcki motivi, bijeli zidovi i plavi prozori, krupni plan.
"Hoces kafu". Vidim ocaj u njenim ocima i cak i ne zeli da izgleda sretna.
Ne hvala, idem jos malo, da vas ne zadrzavam. I kupi onaj kabal, pa cu vam pokazati kako to da sami uradite.
"Cekaj imam neko vino, domace, ja ga pravim, nema trunke secera"
Dobro hajd, moze vino.
Gledam svoje oci u retrovizoru.

Njena kuca je bila izuzetno cista i uredna. Zapamtio sam dobro da su ploce na sporetu bile tako uglacane da su se presijavale, kao da nikada nisu bile upotrebljenje. Sve je apsolutno bilo na svom mjestu. Uredno ispeglani i ustirkani miljei svukuda po stanu. Vremena svakako na pretek. Njen muz je bio planinar i redovno je isao da planinari, redovno je isao u kafanu sa drustvom i gdje vec ne. Njen sin, cim se zamomcio, dolazio je kuci uglavnom samo da prespava. Jednoga jutra nazvala me je da me pita jesmo il bili mozda zajedno, jer jos ga nema, ali nismo bili zajedno. U stvari mozda i jesmo, ali ja nisam bio siguran. Ta noc je bila u mom sjecanju kao jedna crna rupa. Veceri se sam se sjecao, ali ne i noci. Sjedio sam za sankom, pored mene sa jedne strane je bio moj drug, sa druge nepoznati bradonja, a za sankom konobarica sa plavom kosom i afro frizurom. Poprilicno neubicajena kombinacija, ali stigle su vec osamdesete. No to nije ni vazno u ovoj prici. Njenog sina sam vidio licno sa prozora kako dolazi kuci negdje oko 2 poslije podne. Prelazio je sepajuci preko mosta. Poslije sam saznao da ga je milicija slucajno spazila, kako lezi bespomican u snijegu. I ona ga je vidjela, jer je dobar dio dana provodila na prozoru. Pogled je bio dobar, bilo je jako zivo, stanice, trafike, ljudi ispred zgrade, uvijek se nesto desavalo, a nije bilo visoko, prakticno idealno, malo uzdignuto, a moglo se vidjeti svako lice, cuti komentari. Lakse prodje dan, na prozoru, kao da si medju tim svijetom. Ne znam kako je mogla da podnese tu samocu. I dan danas zivi sa tim covjekom, sada je star i bolestan i ne planinari.

Sjedio sam na ogromnim stepenicama ispred zgrade Kapitol Hila u Havani. Zgrada je valjda kopija zgrade americkog kongresa sa onom ogromnom kupolom i nevjerovatnim stubovima i skulpturama. Sve je nepojmiljeve velicine, autobusi se guraju sa turistima, dok ulicama prolaze americka kola iz pedesetih godina. Zaista originalna americka auta stara po cetrdeset, pedeset godina i izgledaju sjajno. Americki automobili iz pedesetih su zaista izuzetni. Te ogromne sjajne masine sa krilima sa strane su imale nesto posebno u sebi. Kada je na Kubi zavrsena revolucija na Novu Godinu 1959 godine, vrijeme je u neku ruku tada stalo. Vise nisu dolazili automobili iz Amerike i Kubanci su krpili ono sto su imali, a srecom lim moze da traje beskrajno jer nema zime i soli. Poslije djelimicnog otvaranja nakon pada Sovjetskog Saveza, jer nisu prosto imali izbora, Kuba postoje turisticka atrakcija za sve osim za Amerikance. Njima je zabranjen pristup i to ne od strane Kube, nego od vlastite administracije.
Bilo je jako vruce i glava me je rasturala, mislio sam da ce da mi popucaju svi kapilari. Pomislim kako bi bilo dobro da imaju one pijavice da mi isisaju malo krvi i da popusti ono pulsiranje, bum, bum, bum... Oznojio mi se nos ispod naocara i nabio sam kapu. Prija mi kad se znojim. Ljudi se slikaju na stepenicama, dok je preko ulice neka stara zgrada evropskog tipa. Veliki prozori sa ukrasima, lukovi i zeljezna kapija za ulaz u unutrasnje dvoriste.
Ugledah neku Kubanku kako se mota ispod stepenica na trotoaru. Sidjem dole da vidim dali prodaje cigare, koje su dosta skupe po prodavnicama. Kutija Monte Kristo sa 25 komada je oko 120 dolara, sto je opet jeftinije nego u Kanadi gdje se prodaje jedna takva cigara po 18 do 20 dolara. Legenda kaze da te cigare motaju zene, rolajuci fine listove duvana uz svoje butine.
Silazim i gledam je pravo u oci. Nije mnogo trebalo da to primjeti i pridje mi i sapne cigars. Reko posto je, 25 dolara kutija. Super, dolar po komadu. Reko OK. Prelazimo ulicu i niko se ne zaustavlja da bi mi presli. Iskustvo iz otadzbine je tu i nema problema, bezbjedno smo na drugoj strani. Usput odvajam 25 dolara i stavljam u poseban dzep. Kako smo otvorili kapiju od unutrasnjeg dvorista, uopste se ne sjecam. Uglavnom dvoriste je lijepo, podjseca me na beogradske zgrade is serije Otpisani. Usli smo u jedan stan na prizemlju. Prepun je ljudi, sve generacije su prisutne i svi nesto pricaju, obracaju mi se. Tu je i neki mladji momak, on prica engleski i pokazuje mi kutiju Monte Krista. Vadim pare i dajem mu i istovremeno uzima drvenu kutiju. Kao da su bili iznenadjeni sto sam ih odmah platio i pocese mi nuditi da kupim jos jednu kutiju, jos skupljih cigara koje su bile svaka pojedinacno zapakovana u metalne tube. Pomalo osamucen od tableta mjesaju mi se svi ti glasovi. Kazem da nemam vise novca, to je to. Motam kutiju u stare novine, da se ne vidi i izlazim sam iz stana, hodam polako do izlaza, kroz resetke vidim svoj autobus. Hvatam za kvaku i shvatam da je kapija zakljucana. O moj Boze, od kud sad ovo. Osjecam se ko ptica u kavezu. Trotoar je odmah tu, ljudi prolaze, autobus je samo preko ulice, treba uskoro da podje.
Drzim se za one resetke kao da sam u zatvoru. Srecom cujem korake iza sebe, neki starac polako hoda i vadi kljuc, cuje se ono skljoc i izlazim za njim...
Poslije kad sam ovo pricao, ljudi mi kazu ti si lud, kako si smio da odes tako kod njih u stan. Kazem, "ne znam, mozda zbog glavobolje", i otpuhivam dimove, taj duvan tako lijepo mirise, osjecam se odlicno.

Ulaz u tu zgradu je tacno na 1:58 na ovom videu :-)
 *****