Pogledom uprtim ka nebu
ispod visokih i uskih krosnji
zavaljen u sjedistu automobila
probija se glas i kaze da je opet
obojeno sve po sjecanju

Kroz staklo zamrljano odsjajima
zrak sunca se sakriva iza lisca
i pogadja me na momente ostro
a na momente blago, kao kistom
sto boji sve po sjecanju

Ja mislim na tebe neprestano
znam kad ustajes, kad lijezes
kad se cesljas sklopljenih ociju
i onda odletis mislima svojim
da obojis sve po sjecanju

Tad se nakasljem i pljujem krv
po vremenu i kristalnom platou
popijem lijek od slonove kosti
i dok se most ljulja nad rijekom
gledam kako bojis po sjecanju

Otvorim prozore i vrata
i cekam da pocne kisa da lije
da sapere krovove i oluke
da nestane sve sto je
obojeno po sjecanju