Kafa na stolu
ogleda plafon
sat koji je stao
deset do cetiri
visi na zidu
prolaze mjeseci
a sati stoje
samo nekad
sekundara mrdne
pa se trzne iz sna
kao kad sijevne munja
i osvijetli sobu
i onda cekamo
da nas probudi grom
a otvorene oci
rasirenih zjenica
izgledaju kao objektiv
u tom trenutku
kad svjetlost
prolazi kroz staklo
razvaljuje tamu
i cini cudesne sjene
a mi gledamo
negativne povrsine
da izvrnemo zivot
da ga nosimo
kao kosulju, naopacke
da vire savovi
da se istina vidi...
