U dubini moje duse je pesma koja nece u
rec da se odene.
To je pesma sto kao kamenje u mome srcu
prebiva
i odbija da se mastilom toci na hartiju,
ona mi osecanja obuhvata poput tananog
omotaca
i nece da se jezikom skrnavi.
Kako da je izdahnem kada se plasim da je
vazduh ne zaprlja?
Kome da je ispevam kad je navikla da zivi
u mojoj dusi kao u svome domu
te se plasim da se slusanjem ne povredi?
Ako mi u oci pogledate, videt cete senku
njene senke,
i ako mi vrhove prstiju dotaknete, osetit cete
njeno treperenje.
Svojim delima je iskazujem kao sto jezero
odrazava sjaj zvezde,
moje suze je otkrivaju kao kapi rose, rasute
na vrelini sunca,
otkrivaju tajne ruzinog cveta.
U meni je pesma koju tisina objavljuje, a
buka sputava;
koju snovi izgovaraju, a java progoni.
To je pesma ljubavi, ljudi, i nema Izaka koji
ce je ispevati,
niti Davida koji ce je odsvirati.
To je pesma mirisnija od jasminovog cveta,
i nema seciva koje je moze raniti.
Bolje je cuvana od devojackih tajni,
i nema strune koja je moze prisvojiti.
Ko moze sjediniti huku mora i pesmu slavuja,
ko moze spojiti oluje sa decijim uzdasima?
Koje ljudsko bice
moze bozansku pesmu ispevati?
Carls Bukovski

