Kada bi mi neko poklonio pero ,
mislila bih da je moj zivot poseban
i da nishta shto se dogodilo nije izmishljeno ,
sva ljubav i ceo svet
sve viđeno samo jednom..
Kada bi mi neko bio toliko drag da mogu da verujem ,
kao voljen ili pre josh chovek koji voli
koji govori poeziju kao bog koji otvara Crveno more ...
I josh kada bi ista ta osoba ponovo mi donela poklon ,
ovoga puta drveni sat sa pticom koja odleće
ili kompas
tek da sve potvrdi
već bi imali prichu koja nas uchi ,
da je chovekov dom
između dve neuhvtljive prilike
od kojih ni jedna ne ostavlja onu drugu
sve dok ima slobodu....
Vesna Korać

