
Sve kraj nas:
i oni zraci sto mekotu oblaka zlate,
i misao moja sumorna,
i lutanja tvog pogleda umorna,
odnosi sobom moje sate.
A podmuklo vreme cini se da stoji,
zarobljeno u svetlosti dugu
ili u drhtanje magli:
kao da talasa u krugu;
a ono unepovrat nagli.
Kroz radosti sto obale zivota zlate,
kroz sumorne reci ove,
kroz cutanje, kroz smeh, i suze, i snove
otice i odnosi mrtve sate
kao voda lisce suvo.
A perfidno je i pretvara se kao
da nepomicno nad zemljom sanja
mirisno u kruni cveta,
razgovorno u spletu granja,
isto koje i davno svenulih leta.
Medjutim otice u vodi sto talasa,
odlece u tica letu,
odleprsava u susnju granja,
sahne s mirisom u cvetu.
I nikad ne mozemo uhvatiti skute
nijednom nasem casu,
ma koliko da nam ruke porastu:
oni ce odleteti iznad nas
na kakvom oblaku mekom,
prominuti uz zvezdu, uz lastu.
Pa ce bolovi i radosti znate,
misao takva sumorna
i pogled oka tvog umorna
odneti moje poslednje sate.
A sve ce biti kako je i bilo,
i podmuklo vreme cinice se da stoji.
Desanka Maksimovic

Pošalji komentar