One noći, „noć muezja“, bežeći od „silnih ljubitelja“ vernisaža, krenusmo T. i ja prečicama do uspavanih trola. I groblja reklamnih panoa sa stanica istih, poređane uredno, jedna pored druge. Ili jedna na drugu. To valjda, po uzoru na domaći i španski način sahranjivanja. Beše naša konstatacija.
Na putu ka tamo, naletesmo na ovog gospodina u sakou.

Tišina, koja se nadvila nad tim delom Dorćola je za naše uši bila savršena.



















