Moraš da zađeš duboko da bi otišao daleko...
6 dana su samo jedan treptaj.
Ipak nova mogućnost da priuštim sebi jedan užitak.
Duboki izdizaj…uzdisaj...hladnog severnjačkog zraka.
Okružena ljudima, koje nikada nisam videla.
I nikada, ponovo, neću videti.
Pitaću prolaznike da se slikamo.
Nadam se da me neće razočarati...
germanska hladna ozbiljnost i potpuna nezainteresovanost.
Oprezna, precizna, rezervisanost prožeta strahom...
izbegavanje susreta kada se ljudi gledaju u oči.
Ponovo ću sesti u onaj belo lila lounge na aerodromu.
U kuglu koja se okreće.
I posmatrati ljude.
Odvojiću vremena za one detalje, za koje tamo
inače, nikada nisam imala vremena.
Moram da se vratim na mesto od kog sam pobegla.
Vratim, na prošli početak.
Da bi nastavak imao smisla.
Da bih se oslobodila onog čime me je sistem godinama napajao.
Kap po kap. Pružajući alternativu lažnih iluzija u odvajanju
sebe, od sebe.
Samo što dalje i izolovanije.
Ostaviću teret, tamo, gde mu je mesto…
na preskočeno moraš da se vratiš.
Kad tad!
Kad? Tad!
Osećaj je malo...
