Trenutak pre budenja cujem jasno glas, koji kaze:
“Ej! Ovde tvoj zivot. Znas sta radis, zar ne?”
“Pa valjda, sta ja znam. A ti?”
“Oces se probuditi, sada, kad otvoris oci?”
“Ne znam. To zavisi od tebe.”
“Ne.Od tebe.”
Ne, moj drugaru. Od tebe, ubedljivo kazem. (veoma svesna onih trenutaka, kada su mi oci otvorene a opet, spavam)...
I onda zacutim. I cekam.
Osluskujem da cujem neko opravdanje, zasto je ustvari dosao?
Ma uvek je u pravu taj zivot, mislim se.
Cutimo nas dvoje.
“Ne govori nista. Bas zato te volim i zato mi trebas. Da me podsetis, kad zaboravim.
Vremence, aj navij taj tvoj budilnik.
Ali neku lepu melodiju, molim. Ako moze…vreme je. Aha.“
Vreeeeme? Vremeeeeee cujes me?
Vreme oces da mi budes drugar? Izvini molim te, uvek sam zurila da te (pre)stignem.
Nemoj da se smeskas bre takoooo.
A onda upada zivot u vezu i vikne: BUDI SE MALA!
Tu tuuuuu tu tuuuuu...Kao, spustio!