(Nakon Izgubljene, slijedi...)

- Morao sam doći! Nisi odgovorila na pozive! Mislio sam, nešto ti se dogodilo...jučer si mi rekla da nisi baš najbolje...

- Nešto sam pisala i s nekim razgovarala na mobitelu...nisam se mogla javiti...javila bih ti se kasnije...

Zagrlio me u polumraku hodnika moga stana. Sat je otkucavao umorne i pomalo neugodne, večernje trenutke. Nisam očekivala da će doći tek tako, nenajavljeno...nikada mi to nije uradio.

Mučnu tišinu je nadvladala moja ljutnja. Nisam mogla odreagirati očekivano na njegove izljeve ljubavi. Bio je toliko jadan, nemoćan, patnički nastrojen i ne znam je li njegov blijedi pogled bio produkt alkohola ili poslovnog bankrota ili jedno i drugo.

 Čvrsto me zagrlio jer je njemu trebao zagrljaj, utjeha. Nakon ženine iznenadne smrti, ostao je sam sa svojim problemima koje nikada nije riješavao na vrijeme i sada pred sobom ima gomilu briga koje je teško premostiti. Meni je bilo svejedno iako mi je kuckala grižnja savjesti i ukazivala na odškrinuta vrata humanoga ega: netko je tu kome je potrebna tvoja pomoć! Shvatila sam da je pored mene „utopljenik“.

- Zašto si došao?

 - Ne mogu bez tebe...nemoj me odbacivati...kod tebe je moj mir...s tobom sve brige nestaju...

- Znam, znam...

Odmaknula sam se od njega i sjela uz računalo, a on na trosjed iza mene.

- Što ima tu tako zanimljivo? Jesi li našla nekoga pa ti ja više ne trebam?

- Ne! Pišem...to me oslobađa i smiruje.

- O čemu pišeš? Pročitaj mi!

Pogledala sam na tekst Izgubljena i u sebi pročitala nekoliko prvih rečenica. Glupo mi je čitati moje tekstove. Nikada nisu dovoljno dobri iako ih „pročešljam“ sto puta prije nego objavim.

- Ne mogu ti to čitati!

- Sjedi pored mene! Trebam te!

Okrenula sam glavu prema njemu. Gledao me znatiželjno neshvaćajući što se to promijenilo među nama. Nisam mu mogla reći da ga više ne volim i da mi je postalo svejedno što će s njim dalje biti. Nisam mogla biti tako bešćutna na riječima.

- Želiš li pročitati...?

 - Daj da vidim, zanima me!

Znala sam da ima „staračku dalekovidnost“ za koju nije mario, kao što nije mario ni za svoj dijabetes, ni visoki krvni tlak. Uspjela sam ga pridobiti da ipak ode k liječniku, ali ne i da redovno pije tablete. Vjerovao je, ako postane ovisan o tabletama, gotov je! Glupost!

Povećala sam i podebljala font slova u tekstu Izgubljena, isprintala ga i pružila mu u ruke. Odmaknuo je tekst od očiju i buljio u njega. Pomislila sam, neće ga to zanimati. Neškolovani ljudi ne razumiju napisane riječi. Nije da ih podcjenjujem, ali on je i sam jednom rekao, da mu je bilo do škole ne bi sada rušio kuće i čistio placeve. On ne čita ni novine, niti gleda vijesti, a sluša samo Narodni radio. Svi su se čudili zašto sam uopće s njim. A imao je ono nešto što mi je tada trebalo. Znao se šaliti, uvijek je bio raspoložen, a znao je i zaplakati kao malo dijete. Znao je i voljeti. Nikada ni s kim nisam provela toliko vremena. Znao me usrećiti, ali i razočarati...

Željela sam da što prije ode.

„Zračio“je ustajalim mirisom čarapa i kiselog vina. Bilo mi je mučno.

- Znači tako...mene ovdje nema?!

- Ipak si pročitao? Nisam mislila da će te zanimati...

- Želim ti pomoći! Moramo nešto uraditi, ovo više ne može ovako, moraš prestati s tim...

Odjednom svi njegovi problemi su nestali, a moj problem je isplivao kao najbitniji u cijeloj toj priči o nama.

- Ono što mene uhvati je trenutno, kako dođe tako prođe, već sam navikla! Sada sam bolje! Sutra ću biti još bolje...

- Ja ću ti pomoći. Sve ću napraviti za tebe, samo me nemoj ostaviti! U tebi sam vidio nešto što nigdje nisam. Nisi pokvarena! Znaš biti vjerna i osjećajna...

Nisam se obazirala na njegovu slatkorječivost kao lakovjernica na početku neke veze. Nije prvi puta da mi obećava brda i doline, a sutradan je sve po starom. Zaboravit će mi poslati i sms poruku ili mi neće odgovoriti na poziv ili će naprasno i bez isprike prekinuti naš razgovor jer je naišla kćerka.

- Molim te, idi kući! Čut ćemo se sutra!

- Ma ti mene voliš samo nećeš da priznaš...mi smo suđeni jedno drugom...puno smo uložili u našu vezu...godinu dana nije malo...

Otišao je prije ponoći. Nisam zaspala do pola tri. Uzela sam mobitel i napisala poruku:

„Cijelo vrijeme razmišljam kako da ti kažem da sam ipak odlučila prekinuti našu vezu. Neću se predomisliti! Naša veza bi trebala sada prerasti u nešto više jer tebi to treba, meni ne. Iako mi je s tobom bilo predivno, sada me naša veza opterećuje.Molim te, ostavi me na miru! Traži si drugu...! Laku noć! ...ugasit ću mobitele...

       Hladna bezvoljnost ubija mi vidik. Sužavam prostorni pogled na truli, jesenji tepih podamnom. Spuštam ukrućene zjenice prema tlu. Razgrćem misiju svojih želja. Tražim. Ne nalazim. Plućni kapacitet mi je slab. Neprimjetni uzdasi guše krvotok. Trnci migolje tijelom. Teško je biti, a ne misliti...

Posljednjim hroptajem snage nalazim utjehu u požutjelom listu. Sunce ga miluje na blatnjavom tlu. Mrtvi lampion svijetli. Hladno je. Kada je počelo ovako...nikako...nestajati dio mene...?

Ona mala lutkica Beba i Medo bili su sav moj svijet. Znala sam ih prigrliti čvrsto, zaštitnički, udahnuti duboko, punim plućima i zadovoljno izdahnuti u carstvu spokoja. Ja sam pričala njima, oni meni i tako je nastajala jedna bajka. Sva ljepota dječjeg svijeta bila je u mom dvorištu, u malenoj kućici od šarene tkanine ispod divovskoga oraha. Tu je rastao moj osmijeh, moj spokoj i moja sreća. Nije bilo ni mržnje, ni zavisti, ni boli...samo moja lutka Beba, moj Medo i ja. Uživali smo u našem zamišljenom kraljevstvu.

I sve bi završilo onako bajkovito i sretno kao u svim pričama, da nije stiglo Odrastanje. Moja lutka Beba preselila se u čošak sobe, Medo na policu, a ja zakoračila u novi svijet iluzija i nadanja, logični slijed faze odrastanja Nestalo je spokoja, nemir se uvukao, tjeskoba ugnijezdila. Nezadovoljstvo je bivalo sve veće i sve češće. Nisam si bila ni dovoljno lijepa, ni pametna, ni imućna. Stremila sam nekim čudnim, darkerskim ciljevima, zanosila se glupim frajerima i grcala u besmislenom postojanju kao svaka tinejdžerka. I unatoč svemu, školu i faks sam završila, nabrzaka sam u brak uletjela i nešto kasnije iz njega izletjela kao ptica bez krila, i posrnula...

Sva očekivanja mojih najbližih sam ispunila, a i onih daljnjih, na njihovu žalost i zavist, iako nisu znali da mi nisu imali na čemu zavidjeti. Sada znaju, ako i ne znaju, ne treba da znaju. Mene drugi ne zanimaju.

S vremena na vrijeme moj pogled zaluta na bezbrižne dane s mojom Bebom i mojim Medom, ali nakratko. Nekako su mi postali bezlični, mrtvi. Nisu me više zanimali pa su valjda odrvenjeli.

Igra je završila, san se raspršio.

Sada životarim u bezličnim danima, noćima, nijansama različitima.

Misli se roje suhoparnim rječnikom utopljenika. Suicid egzistira u meni. Polagano nestajem u jesenjoj magli, bez boje i mirisa...sjedinjujem se s kapljicama rose i u trenutku isparavanja, ugledam siluete koje šetaju.

Nisam sama. Utopljenika ima malo više.

            Poznati hrvatski psihijatar dr. Gruden dao je izjavu u jednom intervju na lokalnoj TV:

„Svijet oko sebe doživljavamo sa 1% realno doživljenoga oko nas, a 99% stvarnosti je naš subjektivni doživljaj.

     Dakle, ako sam sretna, to nije zbog realnosti, nego zbog moje pozitivne percepcije stvarnosti; ako sam nesretna, uzrok je opet u meni i mojoj negativnoj percepciji stvarnosti. Hm?!

Uzevši u obzir one stvari i želje koje ne mogu imati (to je 1% moje stvarnosti), preusmjeravam sve svoje želje, nade u ono što imam (vidim) ili bih mogla imati (vidjeti) u budućnosti; i moj život dobiva novu dimenziju, pozitivnog realizma, tj. SREĆE.

Super teorija! 

Iz toga proizlazi da svoju sudbinu svatko sam sebi kroji!

A kako uspjeti tako „savršeno“ živjeti?!

Pa...postoji još jedna „kvaka“!

...Stručnjaci još tvrde i da u nama spava DIV kojeg trebamo probuditi.

A taj DIV je svemoguć!

Na putu do buđenja našega DIVA, prvo se trebamo osloboditi svih predrasuda, nasljeđenih i nametnutih nam u našemu životu, npr. Nemoj ovo...!!! Ne smiješ ono...!!!

U mom slobodnom prijevodu to izgleda ovako:

- Ja nisam, Ti, ni Ti nisi Ja; Ja „ovo“ mogu i smijem i spremna sam se nositi s posljedicama svojih odluka. Ne volim zabrane! Ne volim da mi netko soli pamet! Pustite me da živim kako želim u skladu s mojim JA i uživajte sa mnom u mojoj sreći ili me se klonite ako vam se ne sviđam takva! Možete me savjetovati, razmislit ću, ali mi ne možete naređivati! He!

Kako to lijepo zvuči, svemoguće, zar ne???

Ako se oslobodimo spomenutih okova, slijedi određivanje vizije našega života i izrada plana za njegovu realizaciju kroz ciljeve u životu.

Vizija i cilj nisu isto!

Vizija je naša daleka budućnost u kojoj se vidimo, a ciljevi su stepenice koje trebamo ostvariti na tome putu.

Navest ću sebe kao slučajan primjer:

- Vizija moga života bila bi pozitivna, naravno...jednoga lijepoga dana, upoznat ću "konja" na bijelom princu, hehehe...kroz život ćemo galopirati uglavnom zajedno, preskakivati prepreke na natjecanjima Života; ako jedno posrne, drugi će mu pomoći...i na kraju, sretno, dočekujemo pristojnu starost, ne baš predugu (ne želim biti dugovječni predstavnik svoje vrste, hehehe...).

     Da bih ostvarila svoju viziju, prvi cilj mi je naći „konja“ ili princa...(a ako ga nikada ne nađem, nije propao svijet.)

Dakle, ako ne ostvarimo neki zadani cilj, ne trebamo nikoga kriviti zbog toga, osim sebe, ali ni bedirati jer moramo biti spremni na činjenicu da su ciljevi ostvarivi i neostvarivi. Ako ne uspije jedan cilj (npr. Ne upoznam spomenutog konja, hehehe...), ide plan B, tj. drugi cilj koji je u rezervi: npr. Ostajem sama sa svojom djecom, uživam u njihovim životima; i dočekujem starosti s predivnom unučadi...a možda se i ozbiljnije pozabavim pisanjem pa vas sve pozovem na promociju svoje knjige koja čeka da ispliva na površinu...

Znate što?!

Ja sam se oslobodila svojih okova (nisam opterećena predrasudama, niti mišljenjima drugih ljudi, osim ako sama ne zatražim stručno mišljenje); radim sve ono što mi odgovara; znam što ne želim i što ŽELIM, i tome što ŽELIM stremim, pa tko voli, nek izvoli da me voli ili ne voli...ne zamjeram na odabiru!

Pusaaaaaaaaaaaaaa!

Ps. Jeste li pronašli svoga DIVA?

Recesija, recesija...!!!

Riječ koja znači opadanje ekonomske moći zemlje, stanje ili razdoblje usporenih privrednih djelatnosti, blaža gospodarska kriza...nema vijesti koja ne govori o tome...iz dana u dan sve je gore, tako bar kažu u medijima...a mi?

Mislim da smo svjesni kako gore uvijek može biti, a dokle? Tko zna?! Ljudi više ne znaju da li da prosvjeduju ili čekaju...čudna klima vlada u društvu! Panika? Tjeskoba? Depresija? Kolektivna euforija, duševno stanje teškog bolesnika?! Egzistencijalni život je upitan!

Nazvao me rođak i rekao da su zatvorili firmu. On, žena i kćerka su na birou. Opet će raditi kao promotor jednog časopisa za školu. Ovo je samo jedan od primjera sličnih ili još gorih obiteljskih situacija. Mnogi roditelji nemaju novaca za knjige, mjesečnu kartu jer malo tko radi u obitelji. Umjetnost preživljavanja bez novaca je moto današnjeg života u Hrvatskoj.

Na poslu su nam katastrofalni uvjeti za rad. Mislim, imamo prozore i vrata, ali i najlošiji parket od svih učionica, zidove podnošljivo vidljive, ploča na zidu je u relativno dobrom stanju ako ne padne sa zida (kao prošle godine). Nastava se uglavnom svodi na ploču, kredu i učiteljevu kreativnost. Od obećavajuće nastava s laptomima, LCD televizorima, projektorima...za sada i u dogledno vrijeme, nema ništa??? Obećanje ludom radovanje!

Sve nade u bolje sutra nestale su ovoga ljeta. Dogodilo se suprotno, umjesto na bolje,sve je krenulo na dolje. Ljudi krive vlast, a sami su je izabrali. Tko god da je „gore“, uvijek može završiti i „dolje“, a što mi dobivamo promjenama vlasti? Ništa! Cirkus za pučanstvo! Bitnih promjena na bolje nema, niti će biti ovakvim razmišljanjima naših političara. Oni ne misle na narod, već na borbu u ringu za tron. Svi su korumpirani, prodane duše, žele na vlasti svoga, kalkuliraju i kombiniraju samo da njima bude bolje... Pučanstvo će nahraniti lažnim nadama, smiriti obećanjima, a poslije kako im bude. Ako je netko od onih „gore“ nekada bio pošten, s vremenom se izgubio među gomilom istih i priznao grijeh koji nikada nije počinio da bi opstao. Prva laž je najteža, kasnije ide samo od sebe...Jedna laž više neće nauditi ničemu što je već pokvareno.

Gdje su prave ljudske vrijednosti? Iskrenost, poštenje, suosjećanje, humanost...? Koje stoljeće treba doći da bi čovjek radio za dobrobit sviju? Kada će se cijeniti poštenje i umirati za njega, a ne za nečije bolesne ideale? Ljudi su postali sebični, egoistični i licemjerni. Hrane se tuđom nevoljom kako bi umanjili svoju. Za novonastalo kaotično društvo narod okrivljuje vlast, vlast okrivljuje prijašnju vlast...mi u školama okrivljujemo djecu, roditelji okrivljuju učitelje, a nitko ne okrivljuje sebe?! Nitko ne preuzima odgovornost. Svi znaju svoja prava, a obveze?

Djeca su buntovna, nasilna, nezadovoljna, neskromna... No oni nisu takvi rođeni. Oni samo žele biti kao mi...a mi želimo da ne budu takvi. Gdje su im uzori? Nestali u nekom prošlom vremenu kada smo imali manje materijalnih stvari, a više duhovnih vrijednosti. Mi se moramo mijenjati...nova vlast neće ništa promijeniti !!!

Kada ćemo se početi baviti recesijom pravih ljudskih vrijednosti?

Sinoć je na Novoj TV bila glavna vijest: osječki maturanti nastradali u lančanom sudaru na auto-cesti u Italiji. Nevjerojatno je kako se život na putu ka lijepom u trenu može promijeniti, nenajavljeno i sebično uzeti nam komad dobro isplanirane koreografije, a mi ostati uskraćeni za još jednu lijepo pripremljenu životnu predstavu. I odigrao je Život svoju ulogu sa lošim autsajderima upalim u posljednjem trenutku jer Nesreća nikada ne miruje...ona se raduje neuspjeloj premijeri. A dobro je ako sve ipak završi Srećom u nesreći kao jučer...Sudbina je odigrala presudnu ulogu i spasila što se spasiti dalo...bila im je naklonjena.

 Dakle jučer u podne zazvonio mi je telefon:

- Kako su tvoji dečki?...Jesu li dobro?.. Pa nisi čula na radiju...stalno govore o tome... pitao me moj susjed.

U prvi tren nisam ni shvatila tko me to zove s poznatog mi broja jer njegova žena s kojom sam bila jako dobra, nije bila kod kuće. Ona je prije nekoliko dana otputovala u Španjolsku s maturantima kao profesorica hrvatskog jezika na jednoj osječkoj gimnaziji. Od nje sam tražila savjete što sve trebam pripremiti svojim dečkim za putovanje na isto mjesto. Kada je glas na telefonskoj žici bivao sve ozbiljniji, zabrinutiji, shvatila sam da se moj susjed ipak ne šali (iako je u našem društvu poznat kao veliki šaljivđija), no još uvijek nadajući se kako to ne može biti, izustila sam:

- O čemu ti to govoriš? Jutros sam poslala poruku Bruni i još mi nije odgovorio...

- Na radiju su rekli da je bio lančani sudar i da ima ozlijeđenih...Žena me zvala iz Španjolske...pita što je s tvojim dečkima...

Oduzela sam se. Prekinem vezu i uzmem mobitel. Ruke su mi se tresle, zavrtjelo mi se u glavi, suze su navirale, tražim Brunin broj, nazivam ga, ne dobivam vezu, brzo tražim Dinin broj, nazivam ga, javlja mi se veselim glasom, a ja u panici:

- Jesi li dobro? Što se dogodilo?

- Dobro smo. Imali smo lančani sudar, neki su se malo ugruvali i izgrebali pa su u bolnici, ali ništa strašno...čekamo druge autobuse, nastavaljamo put...

- A gdje je Bruno? Zašto mi se ne javlja?

- Ugašen mu je mobitel...

- Je li on dobro?

- Da, tu je negdje..

- Sigurno je dobro???

 - Ma da...dobro smo!

Nisam mogla doći k sebi. Nazvala sam bivšeg muža i pitala što on zna. Nije znao ništa više nego sam znala i sama. Počela sam paničariti. Brzo nazovem prijatelja Milana iz Pule i kažem što se dogodilo. On je odmah pronašao vijest na netu:

Učenici osječke Prve gimnazije ozlijeđeni su nedaleko Venecije.

30 kilometara od Venecije sudarila su se četiri automobila i dva autobusa osječkog Panturista. 12 učenika, dva profesora i jedan pratitelj su poslani u bolnice na preventivne preglede te je utvrđeno da imaju uglavnom trzajne ozljede i da su malo natučeni. Osječki srednjoškolci su bili na putu na maturalac u Loret de Mar te svi žele nastaviti putovanje, kako je rekao za Dnevnik.hr Krešimir Škrtić iz Panturista. Iz Osijeka su poslani zamjenski autobusi koji gimnazijalce trebaju odvesti na njihovo odredište i koji su već stigli na mjesto nesreće. 'Još svi učenici nisu završili sa liječničkim tretmanom a nadam se i vjerujem kako će svi nastaviti putovanje. Učenici koji su prošli bez ozljeda nalaze se na jednom odmorištu gdje imaju i trgovački centar te su se sada već oporavili od šoka i dobro se osjećaju', rekao je Škrtić. Prema prvim neslužbenim informacijama u trenutku nesreće je bilo veliko nevrijeme i gotovo nikakva vidljivost u trenutku nesreće.

Hrvatski veleposlanik u Rimu se anagažirao oko ozlijeđenih

Hrvatski veleposlanik u Rimu Tomislav Vidošević osobno je razgovarao s liječnikom ozlijeđenih hrvatskih državljana, kao i s predstavnicima putničke agencije, a također je izvijestio i predsjednicu Vlade Republike Hrvatske Jadranku Kosor koja se zanimala za situaciju, navodi se u priopćenju. MVPEI dodaje kako je i Generalni konzulat Republike Hrvatske u Trstu također u stalnom kontaktu s nadležnim talijanskim institucijama u svezi ovog događaja.

Nastavlja se putovanje

'Poslana su odmah dva autobusa iz Zagreba koja će nastaviti putovanje s ostalom grupom. Pričekat će se i ovih petnaest osoba. Po procjeni liječnika, oni će odlučiti da li trebaju nastaviti putovanje ili ne', rekla je Lana Gubić - Kučan iz Panturista. 'Svi maturanti su dobro, oni koji su bili malo ozlijeđeni bili su temeljito pregledani u bolnici u okolici, vrlo blizu mjesta nezgode. Nastavljamo put prema Đenovi, ukrcavamo se na brod i idemo prema Barceloni', rekla je Vlasta Knežević, pedagoginja u nadi da ih ništa loše više neće pratiti.

Nije prošlo ni pola sata, nazvao me moj Bruno:

- Tata kaže da si me zvala...dobro sam...udarili smo u kombi, a u nas drugi autobus...oni su malo više nastradali...kod nas je jedan prijatelj dobio lakši potres mozga, a drugi prijatelj...ne znam...još se nisu vratili iz bolnice...u drugom busu su nastradale dvije profesorice...nije tako strašno...sve sam slikao, vidjet ćeš kad se vratimo...

Ostala sam zatečena svime što mi je rekao...zaplakala sam i tješila se: dobro su...moglo je biti puno gore!

Tek poslije podne oko 17 h krenuli su dalje autobusima do Genove gdje su stigli u 23.45. brod su čekali do 3.35 kada mi je stigla posljednja Brunina poruka:

„Evo mi smo na brodu i do sutra navečer se nećemo čuti.“

Sada ne znam ni gdje su, ni kako su...ne možemo se ni čuti. Danas javljaju na vijestima kako su se neki maturanti vratili iz Španjolske u Split zaraženi svinjskom gripom. Jedan liječnik je izjavio da u Španjolskoj ne prijavljuju zaražene zbog turizma.

Više ne znam što da mislim...poludjet ću od brige. Samo da se vrate živi i zdravi.

Slušala sam intervju s jednim  katoličkim svečenikom (nebitno kojim).

Zaintrigirala me izjava kako se trebamo maknuti od loših ljudi i onih koji šire negativnu energiju jer ako u svezi njih, ništa ne možemo promijeniti, trebamo se udaljiti kako bi sačuvali sebe, svoj mir, svoju ravnotežu.

Ja sam to učinila i prema crkvenim načelima, napravila veliki grijeh.

Razvela sam se.

Nemam pravo ići na ispovijed, ne mogu se crkveno vjenčati sve dok mi je bivši živ, ja sam građanin, tj. vjernik drugog, trećeg ili ne znam kojeg reda.

Razvela sam se nakon sedam godina pronalaženja rješenja za situaciju koja je bivala sve gora.

Ne mogu za sebe reći da sam velika vjernica jer ne idem u crkvu (osim za Božić i Uskrs) pogotovo nakon svega što mi se dogodilo...bila sam tjeskobna, izbjegavala ljude, nisam imala razumijevanje kod svojih roditelja, naprotiv, oni su me se odrekli ( moja majka je psihički poremećena i ne bih sada o njoj...al jednom ću napisati kako je to živjeti s primitivnim i suludim roditeljima) i završila sam na antidepresivima.

Nakon nepunih deset godina na tabletama i emocionalnom vegetiranju, „Trnoružica“ se probudila i odlučila neke stvari promijeniti; kao prvo, riješiti se medikamenata.

Mnogo sam radila na sebi i na stvaranju svog pozitvnog okružja ( i neću to prestati raditi dokle god me pamet služi) jer želim pratiti život, a ne da on prati mene.

Uspjela sam nastaviti živjeti bez tableta iako sada totalno drugačija; hiperaktivna, impulzivna, visoko senzibilna što mi ponekad predstavlja problem u svakodnevnom životu.

Imam predivne prijatelje koji mi pomažu i koji bi mnogo toga dali za mene, a ja ih cijenim više nego sebe i svoje bližnje (osim mojih predivnih, osamnaestogodišnjih blizanaca, uzorne djece, a nadam se i budućih liječnika...)

Ja sam sada sretna i zadovoljna, no potpunu sreću ne mogu naći u predanosti Bogu (što mi svaki svećenik i veliki vjernik preporučuje).

Ja želim živjeti kao običan smrtnik sa svim vrlinama i manama ovoga svijeta.

Ne odričem se Boga, želim živjeti kako Zavjet kaže, ali želim i mogućnost za novi početak, za novu vezu, za suživot  s drugom polovicom čovječnosti.

Neopterećena prošlošću, ali ju ni zaboraviti ne mogu, živim u sadašnjosti, mislim na budućnost.

Od svoga puta ništa ne bih mijenjala, svako proživljeno iskustvo pomoglo mi je da danas budem cjelovita osoba, neopterećena glupostima koje su me nekada morile.

Oprostila sam si sve grijehe i olakšala dušu za povratak u normalan život.

Želja mi je ukazati na prepoznavanje nezdrave klime, nezdravih ljudi i potrebe za udaljavanjem od navedenih kako bi spasili sebe i nastavili živjeti sretni na trnovitom putu ljudskih predrasuda.

A isto tako želim da znate kako je potreba za ravnotežom između svih obveza, problema, odmora, rekreacije, relaksacije...neophodna za unutarnji mir i sreću.

Ne treba pretjerivati ni u poslu, ni u odmoru.

Krajnosti nisu dobre za čovjeka koji želi ostati normalan.

A što danas znači biti normalan?

Objasnite mi, molim vas!

Ali bez predrasuda...

 Znali netko nešto o njemu???

I to o najgorem mogućem obliku PMS-a?!

Poludim, ne volim ono što volim, ne volim ništa, jedem kako kada, nema pravila, svaki PMS je drugačiji iz mjeseca u mjesec. Imam snage za za sto ljudi, mogla bih raditi u kamenolomu, malo spavam, teško zaspem, budim se sa željom da se ne probudim...

I sve je bilo divno, bajkovito, pomalo nestvarno, nelogično, ali istinito, istovremeno tragično i ushićeno. Malena je granica između sreće i nesreće, isprepliću se u ljudskim sudbinama kao ruskom ruletu. Nekoga pogodi, a nekoga promaši...sreća.

Dogovarale smo ovaj susret danima, nismo se vidjele godinu dana. Životi su nam se razišli na nepredvidive strane. Ja se razvela, a ona svoj „brak „krpa“ jer joj ništa drugo ne preostaje.

Gleda me dok ispijamo kavu. Nevjerica joj treperi u očima. Uvijek je bila takva. Bila je laka žena, slabijeg morala, sušta suprotnost meni i zato su mi bile zanimljive njezine „ljubavne priče“ i njezino ponašanje, a tek njezina razmišljanja o životu, eh!: Iskoristi SVE i SVAŠTA što ti život pruža! Ne pitaj za cijenu, ni za posljedice!

No, večeras je na distanci, ne povjerava mi se kao ja njoj. Nema veze. Ja sam inzistirala na susretu jer me PMS gadno „pere“, a tada ne smijem biti sama. Mislila sam da će mi pomoći razgovor s njom.

Uvijek sam bila otvorena i iskrena što ona nikada nije, znala je neke stvari tajiti, znala je i lagati!

Valjda mi zato nije vjerovala.

Nema veze, uživala sam istresti sve iz sebe pred nju jer neće tračati okolo o tome, bar ne previše, jer mi ne vjeruje, hehehe...

Znaš, sve se dogodilo nabrzinu. Upoznali smo se prije šest mjeseci na poslovnom putu, izmijenili brojeve i čuli se nekoliko puta, a susret dogovarali i dogovarali...i konačno izašli 19. studenog prošle godine. S oženjenima nisam željela petljati, no ovo je bila specifična situacija. On je tražio nekoga jer mu je žena bila neizlječivo bolesna.

Ljubavna iskra je buknula iste večeri. Nije prošlo ni mjesec dana od naših nezboravnih, svakodnevnih druženja i dogodilo se ono najgore. Umrla mu je žena od leukemije. Ma koliko god se čovjek pripremao na kraj, uvijek je zatečen u takvoj situaciji.

Toga sudbonosnog dana i ja sam bila naručena na kolposkopiju gdje su mi potvrdili kako imam CIN 1, ginekološki problem koji može nestati ili se pretvoriti u rak. Uh, šok!

Na dan pogreba njegove žene, umrla mu je i majka od posljedica dijabetesa. Nevjerojatno!

Naša veza je imala oscilacije.

Kad me uhvati PMS,a imam ga najmanje četrnaest dana u mjesecu, tada nisam normalna. On to nije razumio, no ubrzo je počeo shvaćati moje nagle promjene raspoloženja, moju neobičnu želju za izolacijom, za destrukcijama, za nerazumijevanjem njegovih novonastalih problema...a trudila sam se biti mu podrška u tim teškim danima, no ispalo je obrnuto.

On je najčešće bio podrška meni, a onda bi sve uprskao nekim glupim ponašanjem.

Tražila sam dogovor oko našeg predloženog suživota. I za čudo, neke stvari sam uspjela promijeniti, a neke navike su ostale. Nisam ni ja savršena, ali iako je on vaga u horoskopu, ispalo je kako ja više važem našu vezu nego on. On je bio uvjeren da smo zaljubljeni jedno u drugo poput klinaca i da naši različiti mentaliteti ne mogu razoriti toliku ljubav.

Moja kolegica mi savjetuje da ne brzam s odlukama i previše se ne vezujem za tipove. Dala mi je i savjet kako s njima uvijek moram biti dobro raspoložena i dočekati ih raširenih nogu, eh...to je moja kolegica!

A ja kažem, PMS nema potrebu za sexom, traži društvo i pažnju drugačije vrste, traži prijatelja s kojim će podijeliti svoje luđačke emocije i u najgorem slučaju, spriječiti suicid za koji nemam hrabrosti, no često se vidim u autu bez kočnica...

Jučer je bilo Valentinovo!

Trebali smo ići na večeru. Javio je da će malo kasniti. Kasnio je samo TRI sata. Isključila sam mobitel, izašla van s prijateljem (susjedom), vratila se prije ponoći i PMS je učinio svoje: nesanica, destrukcija, nemir...ignoriranje poziva na fiksni telefon...

Nakon 24 sata uključila sam mobitel. Bilo je dvadesetak poruka. Negdje je pisalo Kraj...a negdje da će se upucati...bilo je i savjeta za liječenje jer nisam normalna...prihvaćam!

Terapija je počela...pišem...

Kako da se borim s tim ubojitim PMS-om?

Help! ;-(((

Evo malo za promjenu da ubacim klasično blogarenje.

Ovaj post nema veze s pričom koja je počela i koja ima nastavak...

Kada mi je dosadno, začinim si život nekim glupim situacijama kao što je ova o kojoj vam želim pričati. Dio priče je stvaran, a dio izmišljen.

Tko mi je stao na žulj?

Eh, jedna moja dugogodišnja poznanica, ne kolegica, mlađa je od mene, neudana (živjela je jedno vrijeme s nekim tipom), a splet okolnosti nas je doveo na nekakva druženja pa smo se mogle i bolje upoznati.

Sada mislim kako bi bilo bolje da ju nikada nisam upoznala u njezinom punom „sjaju“.

Ne volim bikere, alkoholičare, drogeraše, vucibatine, smutljivce,...radije ću podnijeti ljude slabijeg morala.

No kada se većina toga nađe u jednoj osobi onda mislim da je ta osoba dodirnula dno dna.

Spuštanja s njezine strane su počela uživo na zajedničkom druženju, a nastavilo se na netu.

Ponudila mi je jednu fotku na prodaju iz zezancije naravno.

Fotka prikazuje mene sa jednog od naših druženja.

I onda je krenuo virtualni razgovor:

- Zar je kod tebe sve na prodaju??? Neke stvari nemaju cijenu. Osnovno je životno pravilo: nauči cijeniti sebe! (morala sam joj to reći, mislila sam da će shvatiti...)

- Mutti, svaka roba ima svoga kupca, a ti bi to najbolje trebala znati...cijeniti sebe ne znači dobiti sve na tacni poput tebe, nego se izboriti za svoj kruh. Nažalost ti to nikada nećeš naučiti!

- Hm, ti očito ne znaš puno toga, ali znam da  znaš što znači biti psihički i fizički zlostavljana.

Jedina je razlika među nama što mene nitko nije izbacio iz stana s mojim stvarima u vreći za smeće, već sam sama otišla tako da danas imam SVE: mir, osiguranu egzistenciju, obitelj pa i ljubav.

Znaš li ti da se u životu ništa ne dobiva, već zasluži??? (osim na lutriji)

Sve što imam, nitko mi nije dao, zaradila sam i to vrlo naporno.

Ti ni ne znaš što znači ne stići spavati, ne stići jesti, ni misliti, a kamoli živjeti za sebe, svoju dušu...i tako nekoliko godina, jedno desetljeće bez svog života kojeg sam podredila obitelji.

Zato sada uživam u svemu stečenom i konačno je moj život postao godišnji odmor.

A tvoj život?

Nemam ništa protiv tebe, niti sam ikada imala. Ne slažem se s tvojim načinom života i to je sve u vezi tebe.

Svako životno doba nudi nam odgovarajuće mogućnosti. Ako ih propustimo, onda se kaže: prošla baka s kolačima!

Ne iskoristiti svoju šansu, ne samo da je glupo, već i nezrelo. Posljedice ostaju, problemi se nagomilavaju.

Ja sam svoje probleme nastojala što prije riješiti i zaraditi motiv više da bih mogla ići dalje i pokazala se uspješna svaka moja borba.

Nije bilo lako, naprotiv, bilo je izuzetno teško i puno toga je bilo na kockarskom stolu.

A tko ne riskira, taj i ne profitira, samo treba znati okretati kocku, treba znati sudbini pogledati u oči i smoći snage i upornosti u onome što radiš.

Izgleda tako lako, baš kao na tacni, ali nije, vjeruj mi!

No drago mi je ako tako izgleda jer ne želim glumiti patnicu, ni žrtvu, upravo želim biti ono što ti vidiš i na čemu mi zavidiš.

Hvala ti na još jednoj spoznaji!

I pozdrav do sljedećeg druženja! ;-)))

Bila je temperamentna žena, specifična jedinka željna izazova i dokazivanja u ringu života, a s druge strane vrlo senzibilna, empatična, naizgled glupa plavuša koja se u trenu znala pretvoriti u nepobjedivu i strasnu lavicu.

Do istine se putuje sam, kasnije je to shvatila i usvojila kao zakon čovjekove prirode.

Ponekad je ipak bolje odustati, nego ustrajati u nečemu, a nemati podršku sa strane. Uzaludan je trud  i upornost kada ne nailaziš na razumijevanje okoline. Postaje besmisleno boriti se za nekakvu pravdu ako ju drugi ne vide kao takvu ili ne žele vidjeti. Svaka daljnja borba bila bi tvrdoglavost, a to nije dobro ni za koga.

U nevolji koja ju je snašla, a zavidnom društvenom položaju koji je imala, odlučila je sama krenuti u borbu za svoja prava koja su se jednim dijelom suprotstavljala običajima o ponašanju i odnosima među ljudima koji su bili nametnuti savjesti pojedinca i zajednice.

Napustiti muža i djecu, bilo bi neoprostivo i vrijedno grižnje savjesti, ali balansirati između navedenog i brinuti se i dalje o svojoj djeci (iako nije s njima u istom stanu), mogla je ostvariti u obliku zajedničkog skrbništva. Takav način obiteljskog života vidjela je kao jedino rješenje svog problema nakon svih mogućih kompromisa.

Punih sedam godina živjela je u neizvjesnosti, što i kako?!

Čekala je pravo vrijeme: djeca da odrastu, i pravo mjesto: dovoljno imovine koju su stekli da bi ju mogli podijeliti i živjeti dalje normalno svatko za sebe, a ne odričući se djece ni jedno od njih dvoje, naprotiv, brinući se o njima kao i do tada.

Djeci ništa ne bi nedostajalo, već su u pubertetskoj dobi. Osnovne navike lijepog ponašanja i brige za sebe su stekli. Bili su uzorna djeca i kod kuće i u školi.

Samo je još trebalo sve realizirati.

MOJA GALERIJA

- kliknite na ovaj link

OBAVIJEST O GORE NAVEDENOM,

NALAZI SE NA MOJOJ DOMENI "BUDJENJE".

Pusa svima!

Mutti

Želje su na kockarskom stolu,

igrajmo se!

Želimo!

Osvojimo!

...uspjehe u slalomu života,

jednu od tri medalja u plivanju leđno,

recikliranje ljubavnih jada u Amora,

oborimo bol, hedonizam nek traje,

zaljubimo stvarnost, opijmo realnost...

Uzletimo do zvijezda, padnimo u raj,

besmislu dajmo spas...

Kocka je bačena!

Očekujete...što?

Hrana, prežderavanje,sinonimi za Božić.

Na Badnjak sam pravila fiš s dodatkom iz vrećice, bljak, mislim, bio je dobar, al mi smetaju umjetni dodaci, i kao uvijek idem linijom manjeg otpora, radije ću potrošiti sat vremena u kuhinji nego dva sata u domaćem, zdravom kuhanju hrane i biti spremna (ili nespremna, heh) na mučenje zbog  posljedica mog nerazumnog čina.

Iako nemam problema  s kilažom, jedem kao medvjed, ma šta jedem, gutam kao riba, ne znam kad mi dosta (ali samo kada sam jedelački raspoložena...haha, koja riječ, tražim u riječniku kako se piše JEDENJE i nađem riječ JEZBOVANJE, hahaha...kada bih vam tako napisala JEZBOVAČKI RASPOLOŽENA, kako biste me shvatili, hehehe).

Dakle, jezbovanjem sam se skoro otrovala, opet...a ništa novo za mene...još i danas mi zlo, nisam na dijeti, al gadi mi se hrana, baš sam jezbozovna, hehe...

Badnje veče.

Trpim želučanu muku današnjeg ručka, svi mirisi mi smetaju, bljak hrana...

Trebam izrezati kolače, no problem, oni ne smrde, čak što više, jedu mi se, he...i tako polako režem kolač po kolač i svaki probam (toliko o mom postu)...mmmm...bolje mi je...očito se „smrtonosni“ dodatak razvodnio i ja opet pretjerala u jezbovanju (eh, što mi se sviđa ova riječ)...muka mi opet, cccccc...uzimam RENNI, tabletu protiv mučnine, slabo djeluje, uzmem još jednu, uh...bolje je, al ne dobro...

Prespavala sam noć bez problema, ali težina u želucu je ostala, unatoč mojoj muci, napravila sam ručak po volji svima. Naime, božićni ručak je prošao u obiteljskom ozračju, bivši muž, djeca i ja...ma idila...oni su otišli u predvečernjim satima, a ja zalegla na telefon, čestitanje rodbini, kolegicama i tako do 19 i 30. Baš sam se osjećala dobro, smirenje u želucu i zadovoljstvo u duši.

Odlučim odspavati bar sat, dva, a možda i do jutra. Ali nešto me prevrtalo, budilo, vrpoljila sam se, nemir je postao sve jači i ustanem iz kreveta...što je sad to?

Ja, koja volim spavati cijelo popodne i cijelo dopodne, sada ne mogu,nešto ne valja. Pogledam na stol pun hrane, aaaaa, to je!

Gladna sam, hehehe...krenem jesti, ali nešto mi ne ide kao inače, odustajem...Odem na net, napišem post Božićno predvečerje i umjesto da objavim na blogu, jednim glupim klikom, sve obrišem....katastrofa. Nije mi se dalo pisati iznova, ali ipak nešto slično (uništenom), objavim na mojblog.hr-u...

Na blogoyu je pao server, ništa od blogarenja ove noći...odoh se srediti za spavanje.

Okupala se, uvila kosu, uredila nokte, ma sve, ali...nešto fali...jedu mi se krempite!

Hm, problem je što su na balkonu,  a tamo, ne samo da je hladno, već je i snijeg zameo sve na njemu...odustajem od krempita i uzimam tacnu s drugim kolačima...pojedem mađaricu, kokos kocke, kokosovu pitu, baklavu...i dalje mislim na krempitu.

- Dosta! – vičem sama sebi. – Nećeš još i to!

Konačno se uvalim u svoj krevet i zaspim. Probudila sam se u pola dvanaest i u glavi mi...krempite!

Otrčim u pidžami na balkon, brrrrrrr, otresem snijeg s tacne (kolači su bili prekriveni, naravno), uletim s njima u sobu, sva sniježna, isplaženog jezika, i navalim...mmmmm, u tren oka su nestale četiri krempite!

I bilo mi je super u želucu i u srcu, ali sve hladnije u ostalim dijelovima tijela...tresla sam se.

Nisam normalna! Eh koji zaključak...ništa novo...idemo dalje, treba se pripremiti za ručak, hihihi...

Obožavam jezbovanje!

...još malo o ljepoti i osjećajima...

(jedno poglavlje moje zbirke kratkih priča)

SAN O RUŽI

Bio je to još jedan naporan dan u nizu, samo da već prođe. Mrzim gužvu, laktanje s ljudima, beskrve osmjehe, kurtoazna pitanja. Ipak, morao sam doći..., odraditi i taj posao.

Na izlasku iz kazališta, gdje je bio prijem, s priznanjem pod miškom, dobio sam i svoju Ružu. Na kratko ju pomirisah, zatečen situacijom, i krenuh kući.

Dok sam stigao već je uveliko padala noć. Hladno je. Svukoh sve sa sebe bacivši se pod topal tuš. Kapi koje su mi dobovale po tijelu unijele su dašak olakšanja. Kao da je voda s mene sprala svu težinu i prašinu današnjeg dana. Kako godi leći, opružit umorna leđa. Piljim u mrak. Okrenem se i ugledam Ružu koju sam nehajno ostavio na krevetu kada sam ušao u kuću. Divna je..., crvena, baršunastih latica...

O Bože što se događa - pa i noć postaje crvena. Crvena poput usana, tvojih usana. Polako me grliš i spustaš poljupce po mojim očima. Lebdim. Dižem te, okrećem i ljubim tvoje usne osjećajući tvoj topli dah. Uzdišeš dok se spuštam tvojim vratom i dotićem ti usnama grudi. Trepere. Ne mogu stati, ne želim stati..., polako, sasvim polako spuštam se sve niže. Tvoji prsti zapliću se u moju kosu dok se izvijaš ispod mene. Tu sam, zajedno smo, jedno smo. Usne mi gore, u meni si. Jecaj. Tama je nastala, zora pobjeđuje. Gdje sam to. Hladno je - sav sam mokar. Oko mene izgužvana posteljina. Glava mi puca, dok se polako pokušavam pridići. Sve mi se vrti.

Duboko udahnem, protrljam oči, a nedaleko od mene leži Ruža. Uplašim se:

- Nisam li je valjda uništio u snu? Nisam"- odahnem.

 - Još uvijek je lijepa, crvena - mali moj pupoljak - moja Ruža, moja Ružica.

Dan je već odmicao, a ja sam imao cijelo čudo obveza. Moram posjetiti djecu, one malene...

Sjedoh u automobil i po gasu. Kako nije bilo daleko, ubrzo stignem. Klinci i klinceze bili su tu. I ona mala s papirnatim srcem koje je pravila za Valentinovo, ljepotica plavih očiju, koja me je pitala neki dan:

- A hoćeš li nam opet doći?

Dok sam prilazio, nisu me niti primjetili. Bili su okupljeni u krug i pažljivo gledali ono što su okruživali.

Kada sam im prišao - vidio sam da je među njima bila jedna - Ruža. Dječje oči pokazivale su koliko je vole. Svatko od njih nastojao je biti u svakom trenutku onoga koji će joj biti najbliže. Nasmijah se tiho da ih ne uznemiravam. Djeca, najbolje znaju, njih se ne može prevariti - i oni imaju svoju Ružu. Kamoli sreće da je svatko od nas ima.

E da, da ne zaboravim. Kada sam se vratio kući, uzeo sam svoju Ružu i stavio je u vazu. Da je što dulje imam. Kažu da cvijeće osjeća ljubav i brigu. A kada je ima, vraća nam stostuko svojom ljepotom.

PS (ovo je prvi dio moje zbirke koja je započela s nastajanjem. Pred tobom je radni primjerak. Ako te zanima što je bilo dalje - javi se)

Posjetitelj (Neregistriran) (Neregistriran), u 9. veljača 2006 12:25:00

 Što je bilo dalje?

Dalje je bilo to da svaki zanos kako dođe tako i prođe...i nije to bio samo san...ali shvatih da su riječi jedno, a djela drugo...sve što netko napiše, vjerojatno i želi, ali najčešće ne uradi baš tako kako je želio, okolnosti, kažu...ili mi percipiramo nečije riječi na svoj način i sve ostane samo iluzija...

Razočarenje? Ma ne...

Ograničeni umovi,

različiti drumovi,

beskrupulozni,

a tako sveti,

naizgled...

p.s. ne možeš biti i pošten i jeb...al bar budi iskren!

Zmajčekov post s jednog njegovog bloga, naveo me na razmišljanje i na pisanje mog današnjeg posta.

Evo o čemu on piše:

"Blogujemo jer su nam dragi blogovi!

Ali izgleda da nekome nisu dragi vec pise kako bi privukao paznju na sebe ili kako bi blatio druge.

Opet su se blogosferom uzburkale strasti i opet neko pokusava da svoju tugu i lutanje netom prepisuje drugima.

Necu imena nicija ovde izneti jer ne volim linkovati niti likovati,mozda je ovo sto se desava sa nasim blogovanjem donekle i dobro jer ce nam tako olaksati posao i smanjiti listu blogova koje cemo citati.Sama pojava nekakvih “lektora” i upishanih provokatora koji misle da su uhvatili boga za muda su dovoljan dokaz mizerije na domacim blog sistemima."

Ovaj post mi je bio povod da i ja nešto kažem o blogarenju.

Zbog nedavnih događaja, novopridošlih blogera koji su unijeli pometnju među „domaćima“, uvrijedili se na ponašanje nekih domaćih blogera (pa i moje), želim reći da ja „ne špekulišem“ o vama, da ne želim „praviti sranja“, nisam ogorčena, nisam ljubomorna (ne daj Bože, ne vidim na koga bih trebala biti), meni osobno niste ništa nažao učinili (osim onih nekoliko pp koje sam dobila od vas...vi ste mi se prvi obratili i to uvredljivim tonom), ne zanima me ni tko je kome što među vama, niti tko je koga u što uvukao ili navukao.

Nisam nasjela ni na kakve priče, slučajno sam dobila jednu informaciju i tako odreagirala u komentima kod Fjodorove, iako, iskreno, ne vidim razlog za toliku buku, razočarenje ili ogorčenje, a još manje za izvinjenje dotičnoj zbog mog tzv. spornog komenta.

Ne govorim ni u čije ime, „ne advokatišem“, mislim da je svatko od nas koji ovdje pišu, sposoban odgovoriti na svaku provokaciju, a mislim da je odgovora i bilo. To što slučajno znam za jedan odgovor „vama“ , ne znači i da znam o čemu se pisalo, niti me zanimaju detalji svega.

Zanima me samo činjenica da ste VI došli ovdje zbog sebe, svojih sebičnih želja i zato sam vas prozvala „klanom“ , a  tako sam se sada i postavila prema vama (i nisam jedina), dakle što dalje od vas, to bolje (osim toga sugerirano mi je da dotičnu ne čitam, da ju više ne moram poštivati, i to uvredljivim tonom).

Draga moja, tvoja obožavateljica nisam nikada bila, pročitala sam tek nekoliko postova, tako da nisi izgubila „obožavaoca“, u stvari, nisi ništa izgubila, niti dobila, što se mene tiče.

To što su vam se mnogi javljali, nije ništa novo na Blogoyu, samo lijepa gesta, (a upucavanja, ne želim komentirati, to je stvar pojedinaca koji su to radili),  a dobili ste i postove dobrodošlice koje ste uglavnom ignorirali (sami ste sebi dovoljni, jasno mi je).

Prihvatili ste samo „svoje stare prijatelje-blogere“. Ma OK, sad je bar vidljivo tko vam je poželjan, a tko ne. Svaka ptica svome jatu leti.

To što sam ostavila koment, ne komentirajući post, hm...nije ništa novo bar vama...a i nema veze s poštovanjem (pobrkali ste pojmove).

Na onome sistemu s kojega ste došli, bilo je uobičajeno da se komentiraju komentari, a ne postovi...no dobro, ima i to svoje čari za određeni krug ljudi koji se prepucavaju, prijateljuju, prostače, ljubakaju ili što već...

Mada takvo sortiranje omalovažava druge blogere, ispada da su oni „građani drugog reda“ jer nisu zanimljivih postova, komentara, nisu na vašem inteligentnom nivou, nepismeni su i sl. Nisam za takve podjele blogera, niti omalovažavanje bilo koga.

A da se trebam potruditi kako bi me netko doživio kao prijatelja, he, i to stoji, ali obostrano, no ne mislim se dodvoravati kako bi me cijenili, osobito ne nekome ko leti tako visoko...radije ću ostati prizemljena i ne ubiti se pri padu.

Na optužbe da sam „pljuvala“ nečije prijatelje na nečijem blogu, kažem: NISAM.

Samo sam iznijela činjenicu i zbog toga sam JA BILA POPLJUVANA od dotičnih prijatelja dotične osobe.

I još nešto, svojim spornim komentom, (komentima) kod Fjodorove, NISAM dobila na popularnosti kako se to dotičnoj osobi čini, (nisam te željela zasjeniti, blistaj, plivaj, slobodno ti bilo),  niti želim popularnost ovim postom koji će izazvati svakojake reakcije.

Istjerujem li sada pravdu??? NE, nipošto.

Moji postovi su rezultat mog trenutnog stanja, razmišljanja i odlažem ih u prošlost čim ih objavim, na taj način se rješavam emocionalnog tereta i svega što me frustrira.

Dakle idem dalje s onim što mi ostaje, a to je pozitiva na blogu, u životu, moji blog prijatelji od kojih ću možda neke izgubiti nakon ovoga, no i to je blogosfera...ne trebaju se svi sa svime slagati pa tako ni sa mnom.

Spremna sam za nove „udarce“ ako ih bude, ali još spremnija za dobru suradnju i razumijevanje.

Pozdrav svima!

MOJI DOŽIVLJAJI SA SEMINARA „KREATIVNOST“.

(edukativno, za one koji žele znati više, a možda i znaju pa da se podsjete...interpretacija viđenog na moj način)

Kreativnost je osobina neke osobe koja kontinuirano stvara ideje ili produkte koji su originalni, vrijedni ili primijenjivi, a koje sam pojedinac i društvo smatraju kreativnima.

KREATIVNOST  mora imati:

-         KARAKTERISTIKE LIČNOSTI

-         PROCES

-         PRODUKT

-         PERSUAZIJU

Što je PERSUAZIJA?

Sposobnost kreativne osobe da uvjeri druge u vrijednost vlastitog kreativnog produkta.

Kreativac MORA uvjeriti druge u svoje remek-djelo kako bi postao KREATIVAC.

O ovoj tezi sam dugo razmišljala i bila u nedoumici.

Zar je Mona Lisa umjetnički vrijedna jer nas je umjetnik uvjerio u njezinu vrijednost???

Mislim, jel Leonardo da Vinci postao  kreativan umjetnik samo zato što je naslikao Mona Lisu na svoj specifičan način i sve nas uvjerio da je to TO?!

Manipulirao masama?!

-         Da -  kaže nam  jedan psiholog, sinoć na seminaru.

-         Persuazija je i sposobnost manipulacije!

Mogu li i ja pokušati naslikati svoju Mona Lisu i uvjeriti druge ljude u vrijednost toga rada???

Naravno da ne mogu, jer Mona Lisa je jedna i jedina, a sve ostale su pokušaji imitacije, njezine kopije.

Moram smisliti nešto novo, originalno, neponovljivo, ali...ako želim naslikati nešto vrijedno, moram imati talenta i dobro poznavati područje toga rada.

Dakle moram se školovati da bih postala umjetnica i tek nakon toga mogu pokazati svoju kreativnost, umijeće, specifičnost....

Joooooj u kojoj sam ja zabludi bila.

Ja sam mislila da ću naučiti dobro pisati i bez čitanja popularnih, ali i vrijednih pisaca. Mislila sam, ako ih čitam, počet ću kopirati njihove stilove i to neće biti MOJE.

Eeeee, gdje mi je bila pamet?!

Pa ne možeš postati pisac, ne znajući sve pravce u književnosti, ne poznavajući stilove pisanja drugih, priznatih umjetnika, no ni svaki akademski književnik ne mora imati bestseler.

Poznato je da veću vrijednost imaju djela  akademskih umjetnika, nego nekog  umjetnika laika, neškolovanog, a talentiranog.

Iako su neka djela umjetnika laika (nestručnjaka) priznata od mase ljudi i imaju svoju cijenu zbog nadarenosti, dakle dobro se prodaju, ipak ON nije priznati slikar i njegova slika nema pravu umjetničku vrijednost...treba dugo vremena da bi njegova slika bila na razini slike akademskog umjetnika.

Zašto je on manje cijenjen samo zato što je neobrazovan?

Zato što se kreativnost uči, rekli su nam.

Zamislite, ne možete biti kreativni ako dobro ne poznajete područje u kojem želite pokazati svoju kreativnost, talent.

Znači, ne vrijedi vam reći: što će mi škola, ja sam sam svoj kreativac, umjetnik?

Malo morgen!

Eto ja sinoć naučih na seminaru neke stvari o kreativnosti koje me zbuniše, ali i oduševiše. Npr. kreativcem se postaje tek nakon otprilike 20 godina uspješnog rada u svome poslu.

Ne može se točno odrediti koliko je vremena potrebno da netko postane kreativac jer veliku ulogu u tome ima kvocijent inteligencije.

Što je kvocijent inteligencije viši, moć kreativnosti je veća kao i persuazija.

Al tu mi se nameće i pitanje „malog Mozarta“ koji je s 5 godina stvarao umjetnička djela!!!

Zar to nije kreativnost?! On je genije!

No ipak je morao ići u školu i usvršavati svoj talenat.

Za kreativnost je potrebno puno vremena, izuzetna upornost, sigurnost u sebe, znatiželja, moć koncentracije i uspješnost u onome što se radi.

PRIMJER PRAKSE sa seminara

Eto da se i ja  pohvalim svojom sposobnošću brzog učenja u spretnošću oblikovanja glinom.

Na seminaru smo dobili zadatak: modelirati zviždaljku od gline.

Vidjeli smo kako izgleda glinena zviždaljka i  čuli njezin zvuk.

Prva pomisao je bila: ha, pa  to je lako!

Pročitali smo upute za rad, dobili materijale i krenuli s poslom.

Psiholog nas je vodio u svakoj etapi rada (kao debile, pomislili bi...iako ne izgleda teško, nije lako, vjerujte mi).

Svi smo uspjeli napraviti zviždaljku, ali samo oblikom, no proizvesti zvuk, uuuuuh...neizvedivo.

Mučili smo se, neki odustali revoltirano...a ja, mazga tvrdoglava i uporna, pronađem „kvaku“,

Psiholog nam je ukazivao na problem, al nitko nije pridavao važnost tim riječima.

Bit je bila u tome da  zrak koji pušemo u zviždaljku, mora strujati tik uz gornju stijenku zviždaljke...neobjašnjivo dok ne probate...i ja sam USPJELA!

Od nas pedesetak samo pet sudionika je uspjelo.

Ne smatram se odmah kreativcem, ali sam puno toga naučila...upornost i znanje donosi uspjeh, ali i sreću...osobito ako je uloženo puno truda u stvaralaštvo, a taj trud se pokazao uspješnim i priznatim od drugih!

p.s. Možda sam ovim postom bila dosadna, no želja mi je bila podijeliti s vama svoje nadopunjeno znanje o kreativnosti.

Iako se radilo o razvijanju kreatvinosti kod djece i učitelja, ja sam pokušala primijeniti naučeno i dalje, općenito u životu...npr. mnogi žele KREATIVNOST BLOGA, kreativnost na poslu, kreativnost u ljubavi...budite kreativni, ali se ne bedirajte ako ne uspijete odmah...ima vremena...maximum kreativnosti pojedinac može dostići i u 55.godini života, to je gornja granica.

Uživajte u životu i ne opterećujte se KREATIVNOŠĆU!