Tuga je pokušao da ne bude Tuga, ali je svakim svojim pokretom oduvijek odavao svu težinu, čemer, prazninu i đumbirasti okus tuge. I nije mogao da se odupre, a da ne bude ono što mu je predodređeno da bude - Čovjek-Tuga.
(Prestani. Nemoj.)
Jednog je jutra Tuga ustao mračan kao i uvijek. Navukao je čarape na promrzla stopala, meškoljeći prstima kako bi povratio krv u noge. Počešao se po glavi više postaranoj nego zaista staroj, glavi vremešnoj od Bremena Tuge i Moći Nevidljive, a ne od kalendara. Divnoj jednoj glavi, pravilnoj… onako jajastoj, kako treba. Pogledao je u svoje ruke i počeo da stišće prazninu prstima iskrzanim od fotografija svakog bogovjetnog prolaznika koji ga je makar na trenutak odmjerio. Čovjek-Tuga mora da pogleda u oči svakog prolaznika. Oni koji vjeruju u Traganje, nikada ne prestaju da gledaju u prolaznike.
(Nisam takva. Nisam uopšte. Idi tuguj negdje, idi budi patetičan negdje, idi negdje. Osjećam se kao mentalno silovana sopstvenim riječima u drugom kontekstu. Da li SHVATAŠ? Ti.)
Oprao je zube preciznim brzim pokretima. Prekrivši lice dlanovima, stisnuo je jagodice korijenjem prstiju kao da će, nakon što odmakne ruke, vidjeti neko drugo lice, lice Čovjeka-Sreće. Ali ne. Spustio je šake i… to je i dalje bio on. Čovjek-Tuga podigao je obrve kao da predaje bitku i govori preuranjenim borama: “Šta da se radi, stari moj…” On bi mogao da bude Čovjek-Sreća. Ali nije on za to. Neki ljudi su stvoreni da budu tužni. Oni mogu da budu različito tužni. Ali samo i jedino tužni. U takve se ljude zaljubimo. Jer smo patetične budale koje vjeruju francuskim pederima.
(Znaš… Ja mnogo volim da trčim za sobom. Ja mrzim kada me pronalaze. )
Noć ranije Tuga je usnio čudan san. Stajao je u blatu do koljena, ali nije to bilo ogavno blato. To je bilo najobičnije zemaljsko blatnjavo blato. Zemaljsko, dobro, mirišljavo blato. Nekakve alge su mu se petljale oko nogu pa nije mogao da iskoristi svoje Tugovne moći da poleti prema oblacima. Morao je da stoji tu, u blatu. Počeo je da se koprca u krevetu klaustrofobično osjećajući biljke koje mu stežu cjevanice. Blatnjava, raščupana i sitna kreatura dogegala se do njega podižući visoko svoje gumene čizme žute boje kako bi mogla da se kreće kroz Sasvim Blatnjavo Blato.
- Ćao, Tugo! - rekla je djetinjasto. Nije ga pogledala. Zanimala se za floru scenografije.
- Ćao, ti. Nešto mi se zapetljalo oko nogu. - tužno (a kako drukčije) odvrati Tuga.
- Sam si se sebi spetljao. - razneseno zapišta biće. A onda mudro reče - Aliteracija.
Osmijehnuvši se, Čovjek-Tuga osjetio je bol na jagodicama. Od osmijeha mu se urezala neprivlačna bora koja mu je rasjekla kožu. Boljelo ga je da se smije. Ne smije više da se smije. To mu je bio posljednji osmijeh. Raščupano blatnjavo biće približi mu se sasvim blizu i jednim prljavim prstićem umrlja ga po nosu. Reče:
- Ja bih strašno voljela da nisam ovakva. Da idem malo gore, kod tebe. Ali bojim se da ti ne uprljam tvoje oblake. Jao! Posjekao si se! - uskliknu infantilna blatnjavica i pređe prstom preko urezane bore smijeha. - Sad sam te uprljala.
- Neka - odvrati sjetno Čovjek-Tuga - Da ponesem malo zemaljskog na svoje nebo. -
U tom trenutku je lupio glavom u zid do kreveta i probudio se.
(Čuvaj se onoga što pronalaziš. Šta ako se nasmiješ?)
- Sanjao sam čudan san. Vratio sam se sa tragovima blata. I sad mi taj tupavi zemaljski osmeh visi na licu. Potpuno prlja moje vasione tuge i traganja. Čak mi i smrdi tik ispod nosa, onaj mokri zemljani miris. Voleo bih da ga sperem svojim nebom, ali plašim se da će koji oblak da se uprlja.
Čovjek-Obično podiže pogled sa novina i pogleda u Čovjeka-Tugu. Onda se vrati čitanju, ali ipak tvrdo promrmlja:
- Patetiko. Pa uprljaj bar jedan prokleti oblak. Jebali te tvoji oblaci. Tako su nebesko neoriginalni.
Čovjek-Tuga ustade ljutito, ali nijemo. Stade da zuri u sagovornika kao da očekuje izvinjenje. Ali Čovjek-Obično ga samo pogleda hladno i progovori:
- Molim te, nemoj da mi praviš scene. Kad si već ustao idi i naspi mi čašu mleka. Baš mi se pije. Ajde… Ajde, patetiko, možeš ti to…
Čovjek-Tuga posluša bez riječi. Ali prije nego što je otišao do frižidera, sjeo je da još malo gleda svoje nebo.