Do mjesta dođoh gdje sva svjetla šute,
Dante

Ti znaš one trave, plotove i njive,
Znaš i mravlje staze i pčelinje paše,
Znaš pod kojim grmom jarebice žive
Skrivene od ljudi, kada žito staše.
Glas, korak i ruku, poznaju ti pčele,
Ni tvoja im sjena ničim ne zasmeta,
Šuštanjem se jave one trešnje zrele
Il hrastovim zlatom oko ti prošeta.
I do svakog stabla misao ti svrati,
Čitav tovar nosiš a ne lomiš vlati.
Moglo je baš sve to da živi u glavi.
Zašto da se bulka u strofama stravi,
Zašto da je stihovi slome ili smute.
To je onaj ponor gdje sva svetla šute.