Evo, prozvala me Miriam, a ja se na prozivku odazivam, svidele su mi se svačije "petice", koje sam imala prilike da pročitam.
I da napomenem: ovo nisu potpuno nepoznate stvari o meni. Ovo su vama manje poznate stvari. Pošto sam ja jedno brbljivo stvorenje, većinu stvari ispričam nekome, ravnomerno raspoređujući teret. A ono što rešim da je baš tajna, povremeno i sama zaboravim...Ove dole baš i nisu neke tajne. Ali bolje anegdote, nego da vam pišem kako ne jedem papriku.
Kad sam bila mala, mislila sam da klikeri rastu u prašini. Prosto, da se materijalizuju na nekom prašnjavom mestu, iz nekih nepoznatih razloga. Nikad ih nisam bila videla u prodavnici, a stalno sam ih nalazila. Onako providni i šareni, bili su tako zgodni za projekciju nekog drugog sveta...Uopšte, tripovala sam se na materijalizaciju. Jednom sam sanjala mače, i kad sam se probudila, našla sam jedno u krevetu. Ćale ga je pre toga našao napolju i doneo. Ja sam samo pitala "Mama, je l' mi san doneo macu?"
Na počecima svog tinejdž perioda sam ludovala za Crvenom jabukom. Pokušavala sam da uslikam TV ekran kad su u spotovima bili Žerini krupni planovi. I da, bila sam na koncertu Džejsona Donovana u Sava centru. Kasete Crvene jabuke mi je neko uzeo da presnimi, i nikad mi nije vratio, a Džejsona Donovana sam nedavno preslušala u trenutku poluđenja, kad mi je crkao cd plejer.
Zloglasne 1993. sam imala pakleni plan da kupim Enciklopediju Britaniku. Papirno izdanje, naravno. Videla sam je u izlogu jedne antikvarnice, i mrtva 'ladna ušla da pitam koliko košta. Nakon što mi je izdeklamovala cenu sa nepojmljivim brojem nula (da, u dinarima), teta me blago upitala "Je li, sine, je l' znaš koliko je to?"
Imala sam fazu u životu kad sam maltretirala ljude da mi objasne pojam Boga Oca. Sa Duhom sam se nekako i izborila, zakačivši se, uglavnom, za Junga i kolektivno nesvesno, Sin mi je donekle bio pojmljiv, kao rezultat potrebe ljudi
da se reše svojih grehova i proizašao iz pomenutog Duha, ali Oca nisam kapirala. Naravno, znajuci (tadašnju) mene, niko se nije ozbiljno poduhvatio odgovora. Da nisam jedina koja ima dileme, shvatila sam kad sam kasnije čitala o jereticima
u "Istoriji Vizantije" Georgija Ostrogorskog.
Čopor pasa lutalica jednom me spasio od agresivne grupacije pripadnika jedne političke stranke. To je bilo malo pre 5. oktobra, a ja sam imala grozomornu želju da cepam njihove grozomorne plakate u blizini moje kuće. Iako je bilo gluvo doba noci, odnekud se pojavio "stražarski" auto, iz koga je provirio jedan lakat i meni i mojoj drugarici izbrundao pitanje "Jeste li vi cepali plakate?". Sa srcem u petama, promucale smo da nismo. Pošto nikog nije bilo u okolini, naravno da nam nije poverovao. U trenutku kad je počeo da otvara vrata od kola, primetio je nekoliko pasa, tj. švalera koja je moja kučka pokupila, kako stoje vrrrlo en guard. Zatvorio je vrata i odvezao se.
A sad, vala, ne znam koga bih prozvala...Svi koje čitam, makar i samo povremeno, su manje-više popunili ovaj leksikon. Jedino biće iz sledećeg milenijuma mogu da podsetim da komentari nisu isto što i post ;), da pitam Nemiri da li se izmigoljila od pisanja ili ja ne mogu njeno da nađem, Bamby mi, kao ni ja, u poslednje vreme nije baš blagoglagoljiva, a mogla bi, kad se smisli...A zanimalo bi me i šta Lara ima da izjavi...Ako ima neko kome se hoće, slobodno nek se oseća prozvanim ;)
p.s. Ne zaboravite da treba da udomim psa.


