Davno jednom, obećala sam indijanski post...O ljudskoj destruktivnosti. Samba je jednom napisala nešto tipa "A mislila sam da smo generacija koja je naučila". Nismo. Uvek se vraćam na Pekića i antropološki pesimizam. U poslednje vreme, užasno isprovocirana ogromnim viškom nesreće svake vrste, ponovo gubim nit iole organizovanog života... Weltschmerz.
Majušne kreolske države koje su preuzele kontrolu nad starim teritorijama Tavantinsujua - Ekvador, Peru, Bolivija i Čile - borile su se i međusobno i sa svojim građanima tokom celog devetnaestog veka. Kako bi namakle novaca za svoje ambiciozne planove, vojske i haotične parlamente, one su ponovo nametnule danak Indijancima, pokrale su indijansku zemlju i brže-bolje prodale prirodna bogatstva gringosima.
Možda je najtužniji primer priča o guanu, hiljadugodišnjoj kori od ptičjeg izmeta koja pokriva sušna ostrvca udaljena od peruanske obale. Inke su mudro eksploatisali te rudnike bogatog đubriva tempom koji je bio usklađen s vremenom stvaranja novih naslaga. Uprkos tome, karavani lama su svake godine odnosili hiljade tona đubriva u planine. Kada se pospe po obradivim terasama zemljišta,
guano skraćuje period sazrevanja kukuruza, i tako doprinosi žetvi letine koja je hranila imperiju.
Ubrzo po sticanju nezavisnosti, peruanska moderna agronomija je "otkrila" naučnu upotrebu ovog đubriva. Peru je to znanje mogao da iskoristi za unapređenje sopstvene poljoprivrede i snabdevanje sopstvenog stanovništva kako su to činili Inke. Međutim, Peru to nije učinio. Umesto toga, na ostrva su dovođeni Indijanci iz planinskih krajeva, kineski kuliji i oteti Polinežani, uvezivani lancima i prisiljavani da kopaju dok se ne sruše mrtvi. Od 720 ljudi dovedenih sa Uskršnjih Ostrva 1863. godine, umrlo je 620. Guano je đubrio daleka polja, negde po Evropi i Severnoj Americi; za nekoliko decenija, zalihe su bile iscrpljene. Novac zarađen od guana je potrošen.
Velike svote su se našle na računima u stranim bankama, silan novac je otišao na grandiozna arhitektonska zdanja i nepotrebne železnice, a najveći deo je progutala trka u naoružanju, koja se završila ratom na Pacifiku (1879-1883), kada je Čile osvojio Peru. Od čitavih brda guana je ostalo sarno brdo dugova.
Latinska Amerika je mogla da nauči nesto o onome što je kasnije nazvano dependencijalnom teorijom. Međutim, za guanom su na red došli nitrati, kalaj, guma i druge sirovine. Tadašnji "prvi svet" je prodao "trećem svetu" podmukle snove o progresu. Inke, koji nisu bili zaraženi zapadnjačkim mitom, imali su planove za večnost.
Odlomak iz knjige "Oteti kontinenti", autor: Ronald Rajt, prevodioci: Srđan Vujica, Staša Babić, Ivana Trbojević, izdavač; Geopoetika (Beograd, 1995.)
Fotku koja mi liči na ovaj post pogledajte ovde. Inače, čovek ima još fascinantnih fotografija.


