Pronaći sreću u sebi, pronaći smisao, možda zbog preteškog vremena u kojem živimo, ne uspeva mi to uvek. Ipak je potreban mir da bi čovek lakše disao, potrebna je toplina da se stvarima oko sebe divimo, potrebno je biti čovek. I onda mi tako dodje, teskoba pritisne grudi, realnost zaboli oštro i tada se klonim ljudi. Ali i taj osećaj prodje, smenjuju se dani i noći, ipak ostaje nada da spokoj i sreća moraju jednom doći. Moram vam priznati ovo: kada mi je najteže, kada strah i panika vreba, vaše mi prijateljstvo i podrška u tom momentu treba. Piše vam ovo jedna duša koja luta i traži sebe, i kao što sam rekla: ne znam šta bi bilo kada prijatelju moj ne bih imala tebe!
Ovo je posvećeno svakome ko mi je pravi prijatelj. Hvala vam.
