20/9/2006

Dragi moji prijatelji, podeliću s Vama jednu moju pesmicu koju sam napisala nekome...  Nadam se da će Vam se dopasti, bilo kako bilo, pišite. 

 

Dani, kao dani, svaki nešto nosi.

U svakome novom mi tražimo sebe.

Pitamo se stalno: Kuda? Zašto? Ko si?

Odgovor sam tražila i taj dan

Kada sam videla Tebe.

 

Promašaji, patnje, lutanja i boli,

Neispunjene nade, slomljena krila ptice...

A onda, izmedju svih tih nepoznatih ljudi,

Ugledah tog dana Tvoje lepo lice.

 

Nije važno ime, nije važno ko je!

Važno je to lice i sve one boje

Što iz duše zrače.

Samo one znače!

 

Ljubav, kao i smrt, nepredvidiva je

Ako reši doći do svog odredišta.

I kao što uzima tako nam i daje

A mi nemoćni smo učiniti ništa. 

Objavio evenstar u 15:54
kategorija posta: poetry email this post | Komentara (3)
Ponekad se sudbina igra sa nama. I tada smo nemocni. Ali ponekad treba pomoci malo toj nasoj sudbini...A to mozemo samo mi sami...
Poslao bozkoj u 20:19, 20/9/2006 | Link | |
Tog dana, kada susretneš pravo lice, shvatićeš kolika je tvoja moć :)
Poslao ametist u 13:14, 22/9/2006 | Link | |
ljubav je zaista nepredvidiva...
Poslao yozza u 13:23, 22/9/2006 | Link | |