Pecenje se lagano u rerni krcka, ofarbana jaja polozena cekaju jos samo na finis glancanje, Zlato trckara oko stola, izbegavajuci u krevet da krene. Mmm, praznici pred nama.
Ovoga puta, moram priznati, nemirna sam. I to nema veze s’ praznovanjem. Bogu hvala, pa sa roditeljima zivim, ne znam kako bih sa sobom na kraj izasla, inace.
Dala sam otkaz. Kako to…u stvari, ne znam, zaista, kako to zvuci. Gordo ? Ponosito ? Zajedljivo ? Srecno ? Olaksavajuce ? Uplaseno ? Prestravljeno ?
Bice da je sve to pomesano. Tri puna dana mi fizicki lose od haosa i nametnutog stresa oko posla.
“Meni je drago sto si dala otkaz, bilo mi je muka od tvog posla”, Zlato mi kaze.
“A sto, sta fali poslu ?”, pitao je moj
“Pa tamo su joj svi naredjivali, a meni to smeta, ne dozvoljavam da joj neko naredjuje”
”Hahhaha”, smejao mu bata, “pa to i jeste posao, tamo ti svi naredjuju. Tako i mojoj mami, ona nije htela, a morala je do tri u noc da ostane na poslu”.
“E pa, na novom poslu, mojoj mami niko nece smeti da naredjuje, ja ne dam !”
Huh…kako sve jednostavno u njihovim glavama izgleda, nesvesni su zivota odraslih…
Elem, posle praznika me jos dva dana za, uskoro, bivsu firmu, vezu i…pocinjem iz pocetka. Nova firma, novo, bolje radno mesto…nova ja ?
Videcemo…

photo made by

