Sta je bilo koji minut, sat, dan…; spram vecnosti cele ? Zrnce tek, u nepreglednom pesku…kap u okeanu…vremena.
Robi Vilijams je jednu zavisnost zamenio drugom. Ja nisam. Zavisna, mislim; prevazisla davno taj stadijum i stupanj.
Moze li se biti zavistan od hrane, pica, treptaja oka, krvi u venama, vazduha u plucima…? I tako lepo, nisam. Zavisna, mislim.
Zasto li se, na pragu trideset i prve, pokatkad ponasam kao da mi je dvanaest; pitanje je na koje odgovora nemam. Ponekad, cini mi se, Zlato deluje odraslije od mene same; iznenadi me. A opet…
Zivot je u malim, svakodnevnim stvarima – ma koliko otrcano i kliseirano zvucalo, ma koliko da se izraz taj “izandjao” od upotrebe – zaista je tako. Sreca, pomesana sa strahom…adrenalinsko pumpanje, nema sta.
Bridim, trnem, kozim se i apneiram u budnom stanju…raspolucena i rasuta na desetine strana, tako se osecam. Poput Rubikove kocke, trebalo bi sloziti me…
…bez uputstva, samo po osecaju…


